13.5 C
Zenica
More

    Ukupno podjela

    Zenica
    few clouds
    13.5 ° C
    13.5 °
    13.5 °
    64 %
    0.2kmh
    13 %
    uto
    17 °
    sri
    19 °
    čet
    22 °
    pet
    20 °
    sub
    23 °

    Emotivni susret: Ja sam dječak bez noge kojeg si uslikao u ratu

    Emotivni susret: Ja sam dječak bez noge kojeg si uslikao u ratu

    Stišćući u ruci uokvirenu crno – bijelu fotografiju, fotoreporter Pixsella Robert Belošević netremice je posmatrao mladića naslonjenog na ogradu jedne od zgrada na prepunom bihaćkom korzu.

    I to točno na onom mjestu na kojem ga je prije punih 27 godina prvi put ugledao kako u pratnji oca Abdulaha nesigurno hoda na štakama.

    Bez obzira na prohujale godine odmah je znao da je to Aladin Hodžić (31). Mladić je digao pogled, srdačno se nasmijao i krenuo prema Robertu i ekipi 24sata.

    – Roberte, pa drago mi je da sam te napokon upoznao, imam osjećaj kao da te znam cijeli svoj život – iskreno je rekao Aladin smiješeći se svojoj uokvirenoj fotografiji koju mu je Belošević pružao. Pažljivo se zagledao u nju, a glavom su mu, poput bljeskova, prolazile godine života. Granatiranje, amputiranje noge, trauma zbog gubitka, navikavanje na protezu, ponovno hodanje, život i odrastanje u Italiji, supruga Adisa i kćerka Darija (4), niti vodilje njegovog života.

    Dok su polako hodali užurbanim bihaćkim trgom, nije bilo čovjeka koji se nije zagledao u crno – bijelu fotografiju dječaka na štakama koju je Aladin ponosno nosio sa sobom.

    – Pa ova fotografija je obišla svijet – doviknuo je stariji muškarac, a njegov prijatelj mu potvrdio da je se dobro sjeća. Zastao je i Aladin, a čuvši da je on taj dječak s fotografije, muškarci su mu prišli i tapšali po ramenu postavljajući mu brojna pitanja.

    – Sine, s ponosom je nosi, ta je fotografija bila na svim svjetskim naslovnicama. A i tebi svaka čast, fotografu, što si je snimio – kazala su, gotovo u glas, dvojica prijatelja.

    Plavokosi dječak kojem je granata 9. srpnja 1994. raznijela desnu nogu, izrastao je u prekrasnog mladog čovjeka koji se nije prepustio svom henidkepu. Živi u Bologni sa suprugom i kćerkom, zaposlen je u komunalnom poduzeću, planinari, trči, ide u teretanu, živi intenzivnim životom i pozitivno gleda u budućnost.

    Tog kobnog srpnja 1994. godine, Aladin se s desetak prijatelja igrao na livadi blizu kuće u Ostrošcu. Ispaljena granata zafijukala je zrakom, a jedan od gelera oborio ga je na tlo na kojem je, u lokvi krvi, vrištao od bola i straha.

    Dijelovi njegove desne noge ostali su razasuti po livadi, a rođak koji je živio u kući do njegove, u naručju ga je odnio do obližnje ambulante. Vidjevši težinu povrede, liječnici su ga hitno prebacili u bihaćku bolnicu.

    – Jedan geler je prošao između ostale djece i pogodio me… Doktori su mom ocu predložili amputaciju noge. Objasnili su mi da bi je mogli spašavati, ali mišići i živci bili su potpuno sprženi i nikada ne bih mogao normalno hodati. Moj otac je pristao na amputaciju znajući da ću nakon rata dobiti protezu koja će mi omogućiti normalan život. Sjećam se da sam često gledao kroz hlače, tražio svoju nogu i pitao mamu gdje je nestala i kada će mi opet narasti moja draga noga – prisjetio se Aladin dok su šetali livadom na kojoj je stradao u ratnom vihoru. Iako mu je teško vraćati se u prošlost, želi pričati. Protivi se svakom ratu, protivi se stradavanju ljudi, posebno nevine djece.

    -Još kao dječak bio sam uvjeren da je noga kao kosa – kako rastem ja, rast će i ona. Kako je vrijeme odmicalo, bilo mi je jasno da od toga nema ništa. Shvatio sam da se mogu prepustiti ili boriti. I odlučio sam se boriti. Tijekom tog mučnog perioda upoznao sam divnu djevojčicu Sanju Aleksić, koja je također ostala bez noge u ratu. Među nama se stvorilo čvrsto prijateljstvo, a upoznali smo i dobrotvora Marca Becija koji nam je u kolovozu 1995. osigurao papire da odemo u Italiju i oboje dobijemo proteze – otkrio je Aladin. U Italiju je otputovao s ocem Abdulahom, a nešto kasnije pridružile su im se majka Fata i sestra Azra.

    Život ga je nagradio prekrasnom suprugom Adisom s kojom se oženio u kolovozu 2016. godine. Rodom iz sela Stijena, nedaleko od njegovog Ostrošca, Adisa je radila u frizerskom salonu u kojem se Aladin ponekad dolazio šišati. Lijepa crnka odmah mu je zapela za oko, a dolasci na šišanje postali sve češći.

    – Odmah sam vidio da je fina djevojka i sve smo se više upoznavali. Kako sam živio u Italiji, počeli smo se dopisivati i polako započeli našu vezu. Svaki mjesec vikendom sam dolazio da je vidim. Nakon deset mjeseci vjenčali smo se u Cazinu. Darija se rodila 2018. godine i zaista je predivna. Aktivno je dijete, sve shvata i uživam provoditi vrijeme s njom. Budući da supruga nije mogla dobiti slobodno, sada smo u BiH došli samo Darija i ja. Doveo sam je kako bi provela više vremena sa svojom bakom koju rijetko viđa, ali imamo problem, jer ne želi pričati na našem, samo talijanski koji baka ne zna – kroz smijeh kaže Aladin.

    Pratite nas i na Twitteru, Facebooku i Instagramu.

    Stišćući u ruci uokvirenu crno – bijelu fotografiju, fotoreporter Pixsella Robert Belošević netremice je posmatrao mladića naslonjenog na ogradu jedne od zgrada na prepunom bihaćkom korzu.

    I to točno na onom mjestu na kojem ga je prije punih 27 godina prvi put ugledao kako u pratnji oca Abdulaha nesigurno hoda na štakama.

    Bez obzira na prohujale godine odmah je znao da je to Aladin Hodžić (31). Mladić je digao pogled, srdačno se nasmijao i krenuo prema Robertu i ekipi 24sata.

    – Roberte, pa drago mi je da sam te napokon upoznao, imam osjećaj kao da te znam cijeli svoj život – iskreno je rekao Aladin smiješeći se svojoj uokvirenoj fotografiji koju mu je Belošević pružao. Pažljivo se zagledao u nju, a glavom su mu, poput bljeskova, prolazile godine života. Granatiranje, amputiranje noge, trauma zbog gubitka, navikavanje na protezu, ponovno hodanje, život i odrastanje u Italiji, supruga Adisa i kćerka Darija (4), niti vodilje njegovog života.

    Dok su polako hodali užurbanim bihaćkim trgom, nije bilo čovjeka koji se nije zagledao u crno – bijelu fotografiju dječaka na štakama koju je Aladin ponosno nosio sa sobom.

    – Pa ova fotografija je obišla svijet – doviknuo je stariji muškarac, a njegov prijatelj mu potvrdio da je se dobro sjeća. Zastao je i Aladin, a čuvši da je on taj dječak s fotografije, muškarci su mu prišli i tapšali po ramenu postavljajući mu brojna pitanja.

    – Sine, s ponosom je nosi, ta je fotografija bila na svim svjetskim naslovnicama. A i tebi svaka čast, fotografu, što si je snimio – kazala su, gotovo u glas, dvojica prijatelja.

    Plavokosi dječak kojem je granata 9. srpnja 1994. raznijela desnu nogu, izrastao je u prekrasnog mladog čovjeka koji se nije prepustio svom henidkepu. Živi u Bologni sa suprugom i kćerkom, zaposlen je u komunalnom poduzeću, planinari, trči, ide u teretanu, živi intenzivnim životom i pozitivno gleda u budućnost.

    Tog kobnog srpnja 1994. godine, Aladin se s desetak prijatelja igrao na livadi blizu kuće u Ostrošcu. Ispaljena granata zafijukala je zrakom, a jedan od gelera oborio ga je na tlo na kojem je, u lokvi krvi, vrištao od bola i straha.

    Dijelovi njegove desne noge ostali su razasuti po livadi, a rođak koji je živio u kući do njegove, u naručju ga je odnio do obližnje ambulante. Vidjevši težinu povrede, liječnici su ga hitno prebacili u bihaćku bolnicu.

    – Jedan geler je prošao između ostale djece i pogodio me… Doktori su mom ocu predložili amputaciju noge. Objasnili su mi da bi je mogli spašavati, ali mišići i živci bili su potpuno sprženi i nikada ne bih mogao normalno hodati. Moj otac je pristao na amputaciju znajući da ću nakon rata dobiti protezu koja će mi omogućiti normalan život. Sjećam se da sam često gledao kroz hlače, tražio svoju nogu i pitao mamu gdje je nestala i kada će mi opet narasti moja draga noga – prisjetio se Aladin dok su šetali livadom na kojoj je stradao u ratnom vihoru. Iako mu je teško vraćati se u prošlost, želi pričati. Protivi se svakom ratu, protivi se stradavanju ljudi, posebno nevine djece.

    -Još kao dječak bio sam uvjeren da je noga kao kosa – kako rastem ja, rast će i ona. Kako je vrijeme odmicalo, bilo mi je jasno da od toga nema ništa. Shvatio sam da se mogu prepustiti ili boriti. I odlučio sam se boriti. Tijekom tog mučnog perioda upoznao sam divnu djevojčicu Sanju Aleksić, koja je također ostala bez noge u ratu. Među nama se stvorilo čvrsto prijateljstvo, a upoznali smo i dobrotvora Marca Becija koji nam je u kolovozu 1995. osigurao papire da odemo u Italiju i oboje dobijemo proteze – otkrio je Aladin. U Italiju je otputovao s ocem Abdulahom, a nešto kasnije pridružile su im se majka Fata i sestra Azra.

    Život ga je nagradio prekrasnom suprugom Adisom s kojom se oženio u kolovozu 2016. godine. Rodom iz sela Stijena, nedaleko od njegovog Ostrošca, Adisa je radila u frizerskom salonu u kojem se Aladin ponekad dolazio šišati. Lijepa crnka odmah mu je zapela za oko, a dolasci na šišanje postali sve češći.

    – Odmah sam vidio da je fina djevojka i sve smo se više upoznavali. Kako sam živio u Italiji, počeli smo se dopisivati i polako započeli našu vezu. Svaki mjesec vikendom sam dolazio da je vidim. Nakon deset mjeseci vjenčali smo se u Cazinu. Darija se rodila 2018. godine i zaista je predivna. Aktivno je dijete, sve shvata i uživam provoditi vrijeme s njom. Budući da supruga nije mogla dobiti slobodno, sada smo u BiH došli samo Darija i ja. Doveo sam je kako bi provela više vremena sa svojom bakom koju rijetko viđa, ali imamo problem, jer ne želi pričati na našem, samo talijanski koji baka ne zna – kroz smijeh kaže Aladin.

    Posljednje objavljeno