Priča o Zeničaninu Seldinu: U životu morate odrediti cilj

Objavljeno prije 4 sedmice

Seldin Rizvanović trener je prvog tima rukometnog kluba Čelik i jedan od trenera omladinske škole rukometa koja se nakon 20 godina ponovo aktivirala u Zenici i njega Vam predstavljamo ovog utorka u našoj rubrici uspješnih Zeničana.

Rizvanović je svoje djetinstvo proveo na sportskim terenima ‘Školsko’, odnosno, na vanjskim terenima Osnovne škole ‘Musa Ćazim Ćatić’ koju je ujedno završio u Zenici, dok je nakon Srednje medicinske škole završio Fakultet sporta i tjelesnog odgoja.

“Osim ‘Školskog’ djetinstvo smo proveli i na Kamberovića polju i Papirnoj koja je bila igraona zeničkih rukometaša. Trenutno sam zaposlen u dvije škole kao profesor tjelesnog i zdravstvenog odgoja, sretno oženjen i otac troje djece. Da, troje”, kazao je kroz smijeh na početku razgovora Rizvanović.

Ljubav prema sportu prisutna je od rođenja. Nije bilo bitno koji sport je u pitanju, samo je želio da se nečim bavi, a od petog razreda osnovne škole počeo je igrati rukomet.

“Slobodno vrijeme je bilo za košarku, fudbal, odbojku, tenis, plivanje i druge aktivnost. Rukomet je na kraju prevagnuo i danas je tako kako jest. Uživam u tome svake sekunde i minute provedene na terenu”, dodao je Rizvanović.

Sport mu je bio hobi, a postao je i profesija. Nikada sebe nije video u nekom drugom poslu i drago mu je da kao profesor i sportski radnik može uticati na zdravlje djece i pri tome ih naučiti nečemu.

“Mi, profesori, smo u preventivnom redu zdravlja, prvi selektori, odabiremo, preporučujemo i usmjeravamo. Prva stanica svakog sportiste. Sada će djeca u školama imati i treći čas tjelesnog i zdravstvenog odgoja. Nažalost, djeca su sve manje napolju i to je veliki problem. Infrastruktura im ne nudi alternativu. U vrijeme mog djetinstva ispred zgrade su bila dva automobile, a sada se ne može iz ulaza izaći od automobila. Ulične igre su na rubu izumiranja, kretnje svedene ispod minimum, a dnevni meni ishrane je veoma zabrinjavajući. Mi pričamo o trećem času, a potrebe djece su daleko veće. U školi nedostaje svakodnevna fizička aktivnost, a u nastavnom planu nema nijedan predmet da tretira zdravu ishranu. Cijeli svijet bruji o fizičkoj aktivnosti i zdravoj ishrani, a mi kalkulišemo s budžetom koji ćemo kasnije utrošiti na liječenje. Djecu i njihove roditelje treba naučiti kako da vježbaju, kako da se hrane, kako da provode slobodno vrijeme”, pojašnjava Rizvanović opisujući najbolje svoju ulogu kao profesora i sportskog radnika.

Njegova ozbiljnija priča o rukometu počela je 1995. godine kod trenera Jadranka Tepića koji je najzaslužniji zbog čega je i danas u ovom sportu. U rukometnoj karijeri je bio igrač, reprezentativac, trener svih omladinskih selekcija, pomoćni trener, kondicioni trener i sada šef stručnog štaba RK Čelik.

“Pored mojih roditelja, koji su finansirali studij, a kojim se ovim putem zahvaljujem, sve ostale zasluge pripadaju Rukometnom klubu ‘Čelik’. Zahvaljujući zalaganju tenutnog predsjednika kluba Paneta Škrbića, kroz Čelik su prošli internacionalni stručnjaci u rukometu. Ja sam imao čast da učim od njih znanje koje nema u knjigama i na seminarima. Vjerovatno ću se u budućnosti opredijeliti najmlađima. Posao trenera seniorskih selekcija nosi sa sobom puno stresa i obaveza, a sa najmlađima to sve radite sa osmjehom”, dodao je naš sagovornik.

Od RK Čelika očekuje ulazak u Premijer ligu BiH. Ističe da će biti teško, ali da teže višim ciljevima. U Čelik bi uskoro trebala doći i nova potrebna pojačanja, jer je ovaj sastav dovoljan zreo za borbu. Međutim, prema njegovim riječima, za dobru organizaciju i rezultate potrebna je podrška grada, sponzora i publike.

U svemu što radi najviše trpi porodica, druženje i učenje što u njegovom životu nije u potpunosti ispunjeno. Nikada ne želi otići iz Zenice, a kada bi nešto mogao uraditi, izmjestio bi ArcelorMittal iz Zenice ili ugradio filtere, te mnogo toga još što bi Zenicu učinilo ljepšom.

“Nekako sam uvijek bio tužan kad negdje putujem odlazeći iz Zenice. Mislim da nikada neću otići iz ovog grada, grada koji nam je puno dao, a malo mu vraćamo. Boli me što nije riješen problem zagađenja. Izmjestio bih Mittal ili uveo ekološki standard po kojima isti radi u evropskim zemljama, a Kazneno-popravni dom bi također prebacio van grada. Riješio bih problem parkinga, napravio žičaru do Smetova, od stadiona ‘Papirna’ napravio dvoranu u sklopu koje bi bio fitness, apartmani za igrače, poslovni prostori i podzemni parking, a u svakom kvartu bi napravio dječije igralište. Na Kamberovićima bi izgradio ‘work out’ vježbalište za tinejđere i rekreativce. Ima još, ali s ovim bih bio puno sretniji u svome gradu”, govori Rizvanović.

Na kraju je mladima poručio da u životu moraju odrediti cilj, izdvojiti stvari u životu koji ih vode do tog cilja, a eliminisati one koji ih u tome sputavaju. U životu prema njegovim riječima sve se treba dešavati spontano.

“Za kraj bih izdvojio hadis ‘Iskoristi pet prije nego te stigne drugih pet: mladost prije starosti, zdravlje prije bolesti, bogatstvo prije siromaštva, slobodno vrijeme prije zauzetosti i život prije smrti'”, zaključio je naš sagovornik.

Priča o