Priče o Namki i Zuhri koje su preživjele rak dojke (AUDIO)

Objavljeno prije 1 sedmica

U serijalu emisija ‘Život na marginama’ u sklopu projekta Ženska strana života na temu ‘Žene ženama’ predstavljamo priče Namke Huseinagić i Zuhre Skeleđije, kojima je dijagnosticiran karcinom na dojki, ali su uspjele pobijediti uz podršku porodice, najbližih prijatelja i udruženja ‘Život’.

Huseinagić je svoje osnovno i srednjoškolsko obrazovanje završila u Zenici gdje se udala i majka je dvoje djece, koji je podržavaju od početka njene borbe s karcinomom. Radila je 27 godina, nakon čega se razbolila, u međuvremenu ostala bez posla i sada se bori za svoju invalidsku penziju.

Kako kaže, borila se s karcinomom, borit će se i za svoje pravo na penziju koju je zaradila.

Njena priča s karcinomom počinje s običnim mamografskim pregledom kojeg je uradila prije četiri godine kada joj je dijagnosticiran karcinom koji je trebala operisati.

Da li ima dovoljno udruženja u BiH koja brinu o pravima žena?

Pogledajte rezultate

Loading ... Loading ...

“Otišla sam na odjel dojke, doktor je vidio šta je i kazao da je to potrebno operisati. Nisu znali kakav je karcinom u toj ‘vreći’, ali sam bila poklekla već tada, jer sama pomisao da je kancer srušio mi je svijet. Nakon 15 dana neke stvari sam raščistila sama sa sobom. Rekla sam sebi da kancer ide na jednu stranu, a da ću ja na drugu boriti se protiv njega. Uspjela sam, prezadovoljna sam. Četiri godine nakon operacije, gdje sam prošla kemoterapiju i radioterapiju, primala sam i pametni lijek. Bilo je teško, ali kada nešto želite i kada sa sobom u glavi riješite da nema predavanja, ništa nije teško”, govori Huseinagić.

Ističe kako joj je bilo teško prihvatiti da ima kancer, te da je trebala podršku medicinskih radnika u tom trenutku. Ipak, sve je prošla sa svojom porodicom.

“Imate podršku od muža i djece, ali u medicini nemate podršku. Oni trebaju u startu, kada se ustanovi kancer, pacijenta uputiti psihijatru ili psihologu koji će vas malo opustiti jer ne mogu svi sami to prebroditi. Nije to ništa mnogo, može se to uraditi i ja ih molim da to urade”, dodaje naša sagovornica.

Na početku svoje borbe klonula je duhom, emocionalno, psihički i fizički. Danas, samo četiri godine poslije, jedino je pomagalo asocira na to da je bila bolesna.

Kao poseban problem ističe društvo koje osobe s karcinomom gledaju kao umiruće osobe, što je pogrešno razumijevanje.

O Udruženju ‘Život’ saznala je po izlasku iz bolnice, te je odmah postala njihova članica. Sada, svake sedmice odlaze u bolnicu, posjećuju operisane žene od tumora ili karcinoma dojke, te razgovara s njima. Njihova podrška im je od velikog značaja. Međutim, ono što njima nedostaje je podrška institucija.

“Žene nam se zahvaljuju, prezadovoljne su time što radimo za njih. Vidi se da su bile ‘izgubljene, ali dođu sebi’. Mi podrške kao udruženje nemamo. Naša predsjednica Suada se bori da namakne sredstva, trudi se sama, a podrške nikakve nemamo ni od koga. Ne smijemo se ni upustiti da pitamo, jer znamo da bi bile odbijene”, kazala je Huseinagić te ženama poručila:

” Ja sam prošla operacije, radila 27 godina, ostala bez posla, tražim sada invalidsku penziju i ne mogu je dobiti. Žene koje su prošle sve ovo kao ja, treba da budu jake i hrabre, a one koje nisu, zamolila bih ih da urade mamografski pregled za svaki slučaj. Velika je prednost kada se u ranoj fazi otkrije karcinom. Lakše bude i tebi i zajednici.”

Naša druga sagovornica u ovoj emisiji bila je i Zuhra Skeleđija, 65-godišnja domaćica koja je svoj život kao dijete provela na selu. Nije imala mnogo prava, kao ni njena majka, ali se borila, te svojim kćerkama danas savjetuje da se bore, rade i traže da budu poštovane od društva i porodice.

Također, kao i Namka, obolila je od karcinoma dojke koji je operisala 2001. godine, ali sva priča počinje 1974. godine kada je dobila prvo dijete. S obzirom na to da je imala problema s dojenjem zbog astitisa, rodila je i drugo dijete, a 1986. godine je pod svojim prstima osjetila nešto na području grudi.

“Tada me je pregledao doktor Mušanović koji je rekao da postoji tumor veličine manjeg oraha, te mi je preporučio biopsiju, nakon čega sam izvršila snimanje i ultrazvuk u Sarajevu. Radilo se o benignom tumoru koji sam redovno kontrolisala do 1992. godine kada je počeo rat. Sestra, koja živi u Austriji, 2000. godine je operisala rak dojke, pitala me hoću li joj doći, ali ja nisam mogla jer sam morala na pregled kada je i meni dijagnosticiran. Početkom februara, tačnije 2. februara sam bila na pregledu u Sarajevu, a 9. februara operisana. Dobila sam patohistološki nalaz, imala sam četiri kemoterapije, 30 zračena i opet dvije kemoterapije. Međutim, od tada sam pod stalnom kontrolom, jer mi je porodica genetski opterećena rakom”, kazala je Skeleđija.

Od raka su joj oboljeli otac, brat i majka, dok tri sestre imaju rak dojke. Nakon njene operacije, brat joj je operisao rak na glasnim žicama, a ona već 18 godina svakih šest mjeseci radi redovne kontrole i preglede kod ljekara. Najveću podršku, naravno, ima od porodice.

“Svi su plakali kada sam rekla da imam karcinom, a ja sam šutila, jer sam ja plakala kada su oni spavali. Najteže mi je palo kad mi je kosa otpadala. Teško mi je bilo saznanje da imam karcinom, jer sam odmah pomislila na smrt. Kada sam se operisala imala sam unuku od četiri godine, sada imam sedmero unučadi”, raspoloženo i s osmjehom na licu govori Skeleđija.

Za udruženje je saznala prilikom ‘Dana narcisa’ kada joj je jedna od volonterki ponudila narcis i brošuru. Zahvalne jedna drugoj što su se srele, upoznale su se i danas u udruženju zajednički provode vrijeme.

“Meni je to došlo normalno, skontala sam u nekim godinama da Bog daje zdravlje i bolest, a osam godina nakon karcinoma ponovo sam se razbolila. Imala sam tuberkulozu, bila sam u Tešnju, a na licu sam imala bubuljicu za koju se ispostavilo da je tumor. Nalaz nakon operacije nije bio dobar, ali sam rekla hvala Bogu da nije toliko opasno, jer je tumor spor i bezopasan. Ipak, sama živim, borim se, ne ovisim ni o kome i sve je odmah dobro”, govori Skeleđija.

Na pitanje kako se osjećala kada joj je rečeno da ima tumor, kazala je da uopće nije razmišljala o njemu već o načinu kako sve to proći.

“U tom momentu čovjek ne razmišlja, kada vam kažu koju dijagnozu imate, borite se kako to sve proći. Imala sam sina, kćerke, muža koji je radio u Metalnom i koji me vodio u Sarajevo na kemoterapije, iako je radio. Najvažnija mi je bila podrška ljudi okolo mene. Kroz muža i djecu sam vidjela šta je razumijevanje i podrška”, dodaje naša sagovornica.

U Udruženju se danas druže, pomažu drugima u Kantonalnoj bolnici Zenica, sretni su i zadovoljni životom i onim što su sve žene prošle. Danas je Skeleđija simbol borbe i često osoba koja daje savjete drugima u svojoj mjesnoj zajednici.

“Kada dajem podršku ljudima u mjestu gdje živim, ja se osjećam ispunjeno i dobro, jer meni niko nije davao tu podršku u tim trenucima i znam koliko im znači. U Udruženju je doktor Drljević držao predavanja da bi ih i ja sada mogla držati koliko sam ga slušala. Dajem podršku svima kada vidim da su bolesni, iako vidite da nema ništa od toga, dobra riječ im uvijek dobro dođe”, kazala je Skeleđija za Radio Zenit.

Na kraju je svim mlađim djevojkama i ženama poručila da urade ultrazvučni pregled preventivno, a da iza 40. godine urade mamografiju.

“Potrebna je samo jedna kontrola godišnje, a medicina je došla do toga da ima šanse da se živi. Dignimo glavu i furajmo naprijed”, zaključila je naša sagovornica.