Cijene u Bosni i Hercegovini nezaustavljivo rastu, životni standard se urušava, a reakcija vlasti gotovo da ne postoji. Građani, pritisnuti svakodnevnim troškovima, sve češće šute i trpe, iako je jasno da ovakvo stanje nije neminovno, nego posljedica loših odluka i potpunog izostanka sistemskih mjera.
Za prosječnu petočlanu porodicu svaki novi mjesec znači novu računicu i novo odricanje. Ono što je nekada bilo normalan dio života kao izlet, kratko putovanje, pa čak i jednostavan vikend izvan kuće, danas je luksuz koji se pažljivo važe. Život se sveo na puko preživljavanje i servisiranje osnovnih obaveza.
“Ne može se izdržati mjesec bez odricanja, i to od onih najosnovnijih stvari. Izlet na Igman je postao luksuz, dok natočiš gorivo, ode cijela plata. Kod mene je petočlana porodica, supruga, troje djece i ja. Nekako se devera, mora se boriti. Plata se potroši do 10. ili 15. u mjesecu, kirija, režije, dadžbine i onda ide snalaženje, razvlačenje, improvizacija”, priča Harun Čelenka, jedan od mnogih građana koji žive istu svakodnevicu.
Takva slika nije izuzetak, već pravilo u cijeloj zemlji. Procjene pokazuju da su mjesečni troškovi prosječne porodice oko 3.000 KM, dok prosječna primanja u Republici Srpskoj pokrivaju tek polovinu tih izdataka, a u Federaciji BiH često ni toliko. Nakon što se “namiri država”, ostaje, simbolično rečeno, dovoljno za nekoliko kifli.
Građani to potvrđuju bez zadrške.
“Cijene su nevjerovatne, sve raste iz dana u dan, a plate stoje.”
“Prvo se ukinu godišnji odmori, onda sitna zadovoljstva, i na kraju ostanu samo režije i lijekovi.”
“Ko nema djecu da pomognu, taj je gotov. Plati račune, kupi lijekove i ostane mu možda deset maraka za dan.”
Uprkos činjenici da se jaz između potrošačke korpe i primanja iz godine u godinu produbljuje, društvena reakcija izostaje. Umjesto pobune, zavladala je letargija.
Preživljavanje od plate do plate počelo se prihvatati kao normalno stanje, a odricanje kao lična sudbina, a ne sistemski problem.
“Ovo traje predugo i kao društvo ne reagujemo. Prihvatili smo da prosječna plata služi samo za hranu. Postoji realna opasnost da smo dijelom siromašni jer smo neobrazovani i jer je društvo ozbiljno narušeno. U takvom ambijentu teško je govoriti o potrošačkoj korpi ili ekonomskim reformama. Mi smo jednostavno umrtvljeni”, upozorava Marin Bago iz Udruženja potrošača Mostar.
Stručnjaci, međutim, ističu da rješenja postoje, ali zahtijevaju političku volju i ozbiljne rezove. Ključ je u kontroli cijena, sprječavanju ekstraprofita i odgovornom upravljanju javnim resursima.
“Ne govorimo o neracionalnoj kontroli cijena koja bi dovela do nestašica, već o ulasku u strukturu troškova. Potrebno je spriječiti prekomjerno bogaćenje i osigurati da cijene odražavaju realne troškove. Ograničavanje cijena osnovnih proizvoda i usluga, kao i odgovorno upravljanje javnim preduzećima, moglo bi sniziti cijene električne energije i komunalija, a time i ukupne troškove života”, naglašava ekonomista Igor Gavran.
U državi u kojoj se plata “slisti” do sredine mjeseca, preživjeti do prvog više nije pitanje ekonomije. To je pitanje improvizacije, snalažljivosti i pukog opstanka – dok se normalan život polako, ali uporno, pretvara u luksuz rezervisan za rijetke.
