U februaru 2014. godine, u jeku zime, Zenica je doživjela dane kakve grad ne pamti u novijoj historiji. Ono što je počelo kao solidarnost sa radnicima iz Tuzle, za samo 48 sati preraslo je u masovno građansko nezadovoljstvo koje je izvelo hiljade ljudi na ulice, pred zgradu Vlada Zeničko-dobojskog kantona.
Danas, dvanaest godina kasnije, ti dani se pamte po dimu, razbijenim staklima, suzavcu, ali i po nečemu što je tada izgledalo kao rijedak trenutak zajedničkog glasa građana.
6. februar – dan kada je Zenica ustala „zbog Tuzle, ali i zbog sebe“
Protesti su u Bosna i Hercegovina počeli u Tuzli nekoliko dana ranije zbog propasti nekadašnjih industrijskih giganata i očaja radnika koji mjesecima nisu primali plate. Već 6. februara talas nezadovoljstva prelazi u druge gradove.
U Zenici se tog dana okupilo oko stotinu i pedeset građana. Nije bilo transparenata političkih partija, niti organizatora u klasičnom smislu. Ljudi su došli spontano – radnici, studenti, penzioneri. Poruka je bila jednostavna: ovo nije samo tuzlanski problem.
Skup je protekao bez većih incidenata, ali se već tada osjećala napetost i odlučnost da se sutradan izađe u mnogo većem broju.
7. februar – eskalacija, bijes i lom
Već narednog dana, 7. februara, Zenica je izgledala drugačije. Masa ljudi ispunila je prostor ispred kantonalne vlade. Saobraćaj na Bulevaru Kulina bana je blokiran, a policija je formirala kordon.
Ono što je počelo kao mirno okupljanje, vrlo brzo se pretvorilo u sukob. Kamenice su poletjele prema zgradi vlade, razbijena su stakla, oštećena fasada. Suzavac je ispunio ulicu. U jednom trenutku, bijes dijela okupljenih pretvorio se u otvoreni vandalizam – oštećeni su parkirani automobili, dio gradske imovine, a slike haosa obišle su zemlju.
Te scene nisu bile samo zeničke. Slične slike stizale su iz Sarajeva, Mostara, Bihaća. Ali u Zenici je taj dan imao i direktne političke posljedice.
Tadašnji premijer ZDK, Munib Husejnagić, pod pritiskom događaja i zahtjeva građana, najavio je ostavku, koja je ubrzo i uslijedila.
Plenum – pokušaj da se bijes pretvori u zahtjeve
Nakon nereda, Zenica je doživjela nešto što do tada nije viđeno u takvom obliku – plenum građana. U salama se raspravljalo, formulisali su se zahtjevi, pokušavalo se artikulisati šta građani zapravo traže od vlasti.
U tim danima činilo se da se rodila nova forma građanskog pritiska, mimo političkih partija i ustaljenih kanala.
Ipak, kako su dani prolazili, energija se polako gasila, a plenum je ostao upamćen više kao simbol tog februara nego kao dugoročna promjena političke prakse.
Šta je ostalo nakon dvanaest godina?
Dvanaest godina poslije, Zenica se i dalje bori sa sličnim problemima.
Ali sjećanje na 6. i 7. februar 2014. ostalo je kao podsjetnik na trenutak kada je veliki broj običnih ljudi izašao na ulicu jer je smatrao da više nema šta izgubiti.
Ti dani nisu promijenili sistem iz temelja, ali su pokazali da u jednom trenutku tišina može biti zamijenjena glasom – glasom koji se čuo kroz kamenice, dim i povike, ali i kroz pokušaj da se razgovor vodi na plenumima.
