Na listi čekanja za propisane terapije (citostatike) sa posebnim režimom propisivanja, koji se finansiraju iz Fonda solidarnosti, zaključno sa 28. oktobrom, nalazi se 611 onkoloških pacijenata, podatak je koji je Faktor dobio iz Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja Federacije Bosne i Hercegovine.
Iako je broj onih koji čekaju terapije sa brojke od više od 2.000 pacijenata, smanjen od prošle godine kada su Kanton Sarajevo, Bosansko-podrinjski kanton Goražde i Zeničko-dobojski kanton izdvojili novac za svoje zdravstvene osiguranike, na “listi smrti”, kako je pacijenti i njihova udruženja često zovu, i dalje su stotine teško oboljelih.
Broj oboljelih u konstantnom je povećanju, pa su i potrebe, kako ističu iz Zavoda, daleko veće od raspoloživog budžeta.
“Za jači i održiviji Fond solidarnosti potrebna je zajednička odgovornost, odnosno povećanje budžeta u skladu sa povećanjem broja oboljelih”, naglašavaju iz Federalnog zavoda.
Bosna i Hercegovina jedna je od rijetkih zemalja u svijetu u kojoj najteži pacijenti mjesecima, pa i godinama, čekaju propisanu terapiju. Mnogi je nažalost ne dočekaju.
Zakon o zdravstvenom osiguranju u Federaciji BiH nije donesen je 1997, a njegove izmjene i dopune 2002. godine.
Iako je Članom 82. propisan način finansiranja Fonda solidarnosti po kojem je obavezna svake godine u Fond solidarnosti uplatiti isti iznos sredstava koji se prikupi i uplati po osnovu doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje, Federalna vlada više od 20 godina krši pomenuti zakon.
Tako je samo u prošloj godini Vlada FBiH od pacijenata uzela više od 160 miliona KM što su utvrdili i federalni revizori.
U 2026. godini budžet Fonda solidarnosti iznosio je ukupno 100 miliona maraka, 80 miliona maraka koje je izdvojila Vlada te još 20 miliona KM koji su omogućeni nakon što je usvojen amandman zastupnika u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH Admira Čavalića.
Krajem jula oba doma Federalnog parlamenta usvojla su rebalans finansijskog plana Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja, čime je budžet Fonda solidarnosti, kako nam je potvrdio Čavalić, povećan za još 39 miliona KM, što je i dalje daleko od zakonski određene cifre koju bi Vlada trebala svake godine uplatiti u Fond solidarnosti.
“Trebamo sistemsko rješenje, odnosno da Federalna vlada minimalno 200 miliona KM godišnje izdvoji za Fond solidarnosti kako bi se išlo ka zatvaranju listi čekanja”, kazao je u augustu za Faktor Čavalić.
Alma Stefanišin, predsjednica Udruženja osoba oboljelih od reumatoidnog artritisa i ostalih reumatskih bolesti “Snaga” u BiH i članica inicijative “Glasaj za život”, smatra kako se ovdje jasno mora razdvojiti nedostatak novca od nedostatka sistemskog rješenja i političke odgovornosti.
“Tačno je da Vlada FBiH ne izdvaja redovno i u potrebnom iznosu sredstva za Fond solidarnosti, ali upravo zato se mora insistirati na zakonskim obavezama, odgovornosti i održivom finansiranju. Fond solidarnosti ne može zavisiti od povremenih uplata, dobre volje pojedinaca ili stalnog traženja dodatnih sredstava”, naglašava Stefanišin.
Podsjeća da kada pacijenti godinama čekaju terapiju, njihovo zdravlje i život postaju taoci nefunkcionalnog sistema.
“Liste čekanja nisu samo administrativni problem nego posljedica odluka i propusta institucija koje su dužne osigurati liječenje. Pojedini kantoni uspijevaju osigurati određene terapije iz vlastitih sredstava, ali zdravstvena zaštita ne smije zavisiti od toga u kojem kantonu pacijent živi. Pacijenti u Federaciji BiH moraju imati jednako pravo na liječenje. Zato nam ne trebaju samo jednokratne intervencije i dodatna izdvajanja, nego sistemsko rješenje: redovno i zakonski utemeljeno finansiranje Fonda solidarnosti, odgovornost Vlade FBiH za izvršavanje zakonskih obaveza i jasni rokovi za dostupnost terapija”, kaže Stefanišin.
Istakla je kako je posebno važno pitanje šta nas čeka u 2027. godini. Hoće li pacijenti ponovo čekati, hoće li liste rasti i hoće li se odgovornost ponovo prebacivati s jedne institucije na drugu?
“Pacijenti nemaju vremena za nova obećanja. Njima je potrebno liječenje, a institucije moraju preuzeti odgovornost. Pravo na terapiju ne smije zavisiti od kantona, finansijskih mogućnosti porodice ili političke volje. Ako je problem u nedostatku novca, ko je odgovoran što se zakonske obaveze finansiranja ne izvršavaju u potrebnom obimu i koji je konkretan plan da se to promijeni u 2027. godini”, naglasila je Stefanišin.
