Veliki krater, širok 31 kilometar, otkriven je ispod 0,8 kilometara debelog leda na Grenlandu.

Čini se kako je nastao uslijed pada željeznog meteora koji se zabio na to područje brzinom od 19 kilometara po sekundi. Prema prvim procjenama, čini se da je do udara došlo prije 12.000 godina.

Guardian javlja kako je udar koji je komad svemirske stijene morao izazvati proizveo 47 puta više energije od nuklearne bombe koja je 1945. godine bačena na Hirošimu. Pritom bi se istopile velike količine leda, slatka voda bi potekla u okeane, a komadi leda gore u atmosferu.

S obzirom na širinu od 31 kilometra to je 25. po redu najveći krater na planetu koji je do sada otkriven. Ujedno je i prvi koji je otkriven ispod površine leda.

“Morate ići 40 miliona godina unazad kako biste pronašli krater iste veličine, stoga je ovo rijetkost, ovo je rijedak događaj u historiji Zemlje”, rekao je Kurt Kjaer iz Prirodono-istorijskog muzeja u Kopenhagenu.

Naučnici su na ovaj krater najprije posumnjali 2015. godine kada su uočili veliku depresiju u radarskim snimkama koje je napravila NASA. Kjaer se pitao je li tu depresiju uzrokovao pad meteora.

“Sve se zakotrljalo od tamo”, rekao je Džosef Mekgregor, viši naučnik u timu NASA Godard centra za let u svemir.

Pritom se poklopilo to da su naučnici s Instituta Alfreda Vagnera u Njemačkoj planirali testirati novi radarski sistem koji može probiti velike slojeve leda.

Sistem za površinu snima iz vazduha, a u junu 2016. godine je tim naučnika njime snimio površinu iznad ledenjaka Hiavata. Rezultat su bile radarske snimke s dotad nezapamćenim detaljima.

Otkrile su sva obilježja kratera.

“Postalo je vrlo jasno da se radi o kružnoj strukturi s ivicom okolo, a postojalo je čak i središnje uzdignuto područje”, rekao je Kjaer.

Sam krater dubok je preko 300 metara, dodaje Guardian pozivajući se na Science Advances.

Istraživači su potom, kako bi pronašli čvrste dokaze o udaru, odletjeli do ledenjaka i prikupili sedimente koji su s kratera isprani do obližnje naplavne ravnice. Među raznim prikupljenim česticama naučnicima su otkrili kvarc i ostale materijale koji nastaju pri jakom udarcu iz svemira. Provedena su i geokemijska testiranja na tim česticama koja sugerišu da je meteor bio od željeza.

Za sada je jako teško odrediti starost kratera, ali prema njegovom stanju može se zaključiti kako se formirao nakon što je led počeo prekrivati Grenland, a to je bilo prije oko 3 miliona godina. Radarske snimke prikazuju da, iako površina slojeva ledenjaka odmah iznad kratera izgleda normalno, dublji slojevi, oni koji su stariji od 12.000 godina, imaju velike deformacija te su po njima razbacane stijene od kojih su neke velike poput kamiona.

“Kada se ovo dogodilo je pitanje za 64.000 dolara”, dodao je Mekregor. Za konačni odgovor naučnici će morati bušiti kroz 0,8 kilometara leda te prikupiti materijal iz kratera kako bi mogli utvrditi vrijeme udara.

“Živimo na planetu na kojemu sve možete testirati i možete misliti da znate sve. Ali kada vidite nešto tako veliko što nam se skriva pred očima, shvatite da vrijeme otkrića još uvijek nije gotovo”, zaključio je Kjaer.

Veliki krater, širok 31 kilometar, otkriven je ispod 0,8 kilometara debelog leda na Grenlandu.

Čini se kako je nastao uslijed pada željeznog meteora koji se zabio na to područje brzinom od 19 kilometara po sekundi. Prema prvim procjenama, čini se da je do udara došlo prije 12.000 godina.

Guardian javlja kako je udar koji je komad svemirske stijene morao izazvati proizveo 47 puta više energije od nuklearne bombe koja je 1945. godine bačena na Hirošimu. Pritom bi se istopile velike količine leda, slatka voda bi potekla u okeane, a komadi leda gore u atmosferu.

S obzirom na širinu od 31 kilometra to je 25. po redu najveći krater na planetu koji je do sada otkriven. Ujedno je i prvi koji je otkriven ispod površine leda.

“Morate ići 40 miliona godina unazad kako biste pronašli krater iste veličine, stoga je ovo rijetkost, ovo je rijedak događaj u historiji Zemlje”, rekao je Kurt Kjaer iz Prirodono-istorijskog muzeja u Kopenhagenu.

Naučnici su na ovaj krater najprije posumnjali 2015. godine kada su uočili veliku depresiju u radarskim snimkama koje je napravila NASA. Kjaer se pitao je li tu depresiju uzrokovao pad meteora.

“Sve se zakotrljalo od tamo”, rekao je Džosef Mekgregor, viši naučnik u timu NASA Godard centra za let u svemir.

Pritom se poklopilo to da su naučnici s Instituta Alfreda Vagnera u Njemačkoj planirali testirati novi radarski sistem koji može probiti velike slojeve leda.

Sistem za površinu snima iz vazduha, a u junu 2016. godine je tim naučnika njime snimio površinu iznad ledenjaka Hiavata. Rezultat su bile radarske snimke s dotad nezapamćenim detaljima.

Otkrile su sva obilježja kratera.

“Postalo je vrlo jasno da se radi o kružnoj strukturi s ivicom okolo, a postojalo je čak i središnje uzdignuto područje”, rekao je Kjaer.

Sam krater dubok je preko 300 metara, dodaje Guardian pozivajući se na Science Advances.

Istraživači su potom, kako bi pronašli čvrste dokaze o udaru, odletjeli do ledenjaka i prikupili sedimente koji su s kratera isprani do obližnje naplavne ravnice. Među raznim prikupljenim česticama naučnicima su otkrili kvarc i ostale materijale koji nastaju pri jakom udarcu iz svemira. Provedena su i geokemijska testiranja na tim česticama koja sugerišu da je meteor bio od željeza.

Za sada je jako teško odrediti starost kratera, ali prema njegovom stanju može se zaključiti kako se formirao nakon što je led počeo prekrivati Grenland, a to je bilo prije oko 3 miliona godina. Radarske snimke prikazuju da, iako površina slojeva ledenjaka odmah iznad kratera izgleda normalno, dublji slojevi, oni koji su stariji od 12.000 godina, imaju velike deformacija te su po njima razbacane stijene od kojih su neke velike poput kamiona.

“Kada se ovo dogodilo je pitanje za 64.000 dolara”, dodao je Mekregor. Za konačni odgovor naučnici će morati bušiti kroz 0,8 kilometara leda te prikupiti materijal iz kratera kako bi mogli utvrditi vrijeme udara.

“Živimo na planetu na kojemu sve možete testirati i možete misliti da znate sve. Ali kada vidite nešto tako veliko što nam se skriva pred očima, shvatite da vrijeme otkrića još uvijek nije gotovo”, zaključio je Kjaer.