Uvijek kad se bliži polazak na planinu, pogotovo na neku dalju destinaciju gdje treba isplanirati svaki detalj, od prevoza do smještaja u nama se javi ona poznata, pomalo napeta tišina… Hoće li nas planina primiti? Hoće li vrijeme biti na našoj strani?

I ovaj put bilo je isto. Neizvjesnost nas je držala do posljednjeg trenutka. Prognoze su se mijenjale iz sata u sat. Nebo iznad nas je šaptalo svašta, ali srce je govorilo: “idi”.

Put nas vodi kroz Srbiju, prema Makedoniji. I taman kad smo prešli granicu, nebo se otvorilo. Kiša, ravna potopu. Ni brisači više nisu pomagali. Ipak, niko nije klonuo duhom. Nismo gubili vjeru.

Dolazimo u Tetovo… a kiša prestaje. Nebo se razvedrava kao da nas je neko tamo gore čekao.

Ponovo gledamo prognozu, stoti put. Sada osmijesi na licima. Sve izgleda obećavajuće. Večernji izlazak kroz Tetovo bio je baš ono što nam je trebalo: šetnja kroz živ grad, žamor ljudi, mirisi hrane i osjećaj da smo dobrodošli. Domaćinski. Gostoprimstvo koje dira pravo u dušu.

U rano jutro dok grad još spava, mi već stojimo na Popovoj Šapki, 5:40. Hladno, tiho, ali uzbuđenje tinja u svima nama. Nakon pozdravnog obraćanja, krećemo u 5:56. Odluka je pala: idemo ljetnom stazom do vrha, a vraćamo se zimskom.

Šar planina nas dočekuje svježa, zelena, mirisna. Staza vijuga preko livada prošaranih cvijećem, prelazimo potoke, preskačemo preko kamenja. Planina kao da nam pjeva tiho, a mi hodamo u ritmu njenog daha.

Grupa diše kao jedno. Tempo pažljivo prilagođen svima. Želja nam je jasna: da svi zajedno stignemo na vrh. I tako je i bilo. Bilo je znoja, bilo je i tišine, i onih trenutaka kada se borimo sami sa sobom… Ali kad smo se popeli svi do jednog osjećaj je bio neprocjenjiv.

Aplauzi na vrhu. Najjači, najiskreniji onima koji su stigli posljednji. Jer oni su ti koji su pobijedili najviše. Sebe. Umor. Strah.

Vrijeme? Savršeno. Oblaci i plavo nevo, sunce, povjetarac. Nema tog planera ni aplikacije koja to može osmisliti, samo dragi Bog.

Uživamo u pogledu. Jedni u tišini, drugi kroz zagrljaje, treći prave selfie za uspomenu. I, naravno, zajednička fotografija sa Vedro zastavom. Na tom vrhu, u tom trenutku, ona je simbol više od planinarskog društva. Ona je simbol prijateljstva, zajedništva, truda i ljubavi prema prirodi.

Ali, nekima ni to nije bilo dovoljno – pa su odlučili da popnu i Mal Turčin. Vrh koji, iako “bonus”, nimalo nije lakši od Titovog vrha. Ali tako je to sa nama planinarima uvijek mislimo da možemo još. I često zaboravimo da poslije svega treba vratiti se nazad.

Po povratku, odlučujemo se podijeliti u dvije grupe. Prva ide istom stazom nazad, lakšom varijantom. Druga ne miruje. Ide preko još četiri vrha: Bakardan, Karabunar, Sin Vrv i Anteni. Staza je duga, uspon jak, ali prizori… Prizori koji se ne mogu riječima opisati.

Oblaci ostavljaju bijeli trag magle preko neba, dok se sunce probija kroz njih. Livade zelene kao tepisi, prošarane planinarskim cvijećem u bojama koje izgledaju nestvarno. Drugoj grupi malo teže sa jakim usponima i spustovima preko sipara, a onda taj strmi spust pored žičare… Umor u mišićima, ali duša, ispunjena.

Na kraju dana 25 kilometara u nogama, 1800 metara visinske razlike. Umorni, ali sretni. Do autobusa dolazimo tiho, ali s pogledima koji govore više od hiljadu riječi. Znamo da ćemo ovo dugo nositi u srcima.

I gradovi koje smo posjetili? Niš pri dolasku, Tetovo kao domaćina i Skoplje pri povratku… Ljudi topli, vedri, srdačni. Priče koje zaslužuju da budu posebno napisane. Ljubaznost koja se ne zaboravlja.

I zato ćemo se vratiti. Jer…

“Tamo gdje sunce vječno sija – tamo je Makedonija.”

Uvijek kad se bliži polazak na planinu, pogotovo na neku dalju destinaciju gdje treba isplanirati svaki detalj, od prevoza do smještaja u nama se javi ona poznata, pomalo napeta tišina… Hoće li nas planina primiti? Hoće li vrijeme biti na našoj strani?

I ovaj put bilo je isto. Neizvjesnost nas je držala do posljednjeg trenutka. Prognoze su se mijenjale iz sata u sat. Nebo iznad nas je šaptalo svašta, ali srce je govorilo: “idi”.

Put nas vodi kroz Srbiju, prema Makedoniji. I taman kad smo prešli granicu, nebo se otvorilo. Kiša, ravna potopu. Ni brisači više nisu pomagali. Ipak, niko nije klonuo duhom. Nismo gubili vjeru.

Dolazimo u Tetovo… a kiša prestaje. Nebo se razvedrava kao da nas je neko tamo gore čekao.

Ponovo gledamo prognozu, stoti put. Sada osmijesi na licima. Sve izgleda obećavajuće. Večernji izlazak kroz Tetovo bio je baš ono što nam je trebalo: šetnja kroz živ grad, žamor ljudi, mirisi hrane i osjećaj da smo dobrodošli. Domaćinski. Gostoprimstvo koje dira pravo u dušu.

U rano jutro dok grad još spava, mi već stojimo na Popovoj Šapki, 5:40. Hladno, tiho, ali uzbuđenje tinja u svima nama. Nakon pozdravnog obraćanja, krećemo u 5:56. Odluka je pala: idemo ljetnom stazom do vrha, a vraćamo se zimskom.

Šar planina nas dočekuje svježa, zelena, mirisna. Staza vijuga preko livada prošaranih cvijećem, prelazimo potoke, preskačemo preko kamenja. Planina kao da nam pjeva tiho, a mi hodamo u ritmu njenog daha.

Grupa diše kao jedno. Tempo pažljivo prilagođen svima. Želja nam je jasna: da svi zajedno stignemo na vrh. I tako je i bilo. Bilo je znoja, bilo je i tišine, i onih trenutaka kada se borimo sami sa sobom… Ali kad smo se popeli svi do jednog osjećaj je bio neprocjenjiv.

Aplauzi na vrhu. Najjači, najiskreniji onima koji su stigli posljednji. Jer oni su ti koji su pobijedili najviše. Sebe. Umor. Strah.

Vrijeme? Savršeno. Oblaci i plavo nevo, sunce, povjetarac. Nema tog planera ni aplikacije koja to može osmisliti, samo dragi Bog.

Uživamo u pogledu. Jedni u tišini, drugi kroz zagrljaje, treći prave selfie za uspomenu. I, naravno, zajednička fotografija sa Vedro zastavom. Na tom vrhu, u tom trenutku, ona je simbol više od planinarskog društva. Ona je simbol prijateljstva, zajedništva, truda i ljubavi prema prirodi.

Ali, nekima ni to nije bilo dovoljno – pa su odlučili da popnu i Mal Turčin. Vrh koji, iako “bonus”, nimalo nije lakši od Titovog vrha. Ali tako je to sa nama planinarima uvijek mislimo da možemo još. I često zaboravimo da poslije svega treba vratiti se nazad.

Po povratku, odlučujemo se podijeliti u dvije grupe. Prva ide istom stazom nazad, lakšom varijantom. Druga ne miruje. Ide preko još četiri vrha: Bakardan, Karabunar, Sin Vrv i Anteni. Staza je duga, uspon jak, ali prizori… Prizori koji se ne mogu riječima opisati.

Oblaci ostavljaju bijeli trag magle preko neba, dok se sunce probija kroz njih. Livade zelene kao tepisi, prošarane planinarskim cvijećem u bojama koje izgledaju nestvarno. Drugoj grupi malo teže sa jakim usponima i spustovima preko sipara, a onda taj strmi spust pored žičare… Umor u mišićima, ali duša, ispunjena.

Na kraju dana 25 kilometara u nogama, 1800 metara visinske razlike. Umorni, ali sretni. Do autobusa dolazimo tiho, ali s pogledima koji govore više od hiljadu riječi. Znamo da ćemo ovo dugo nositi u srcima.

I gradovi koje smo posjetili? Niš pri dolasku, Tetovo kao domaćina i Skoplje pri povratku… Ljudi topli, vedri, srdačni. Priče koje zaslužuju da budu posebno napisane. Ljubaznost koja se ne zaboravlja.

I zato ćemo se vratiti. Jer…

“Tamo gdje sunce vječno sija – tamo je Makedonija.”