U sedmoj emisiji Glas mladih otvoreno je jedno od najvažnijih pitanja današnjice – kako ubrzan način života, smanjena svakodnevna interakcija i sveprisutni ekrani utiču na razvoj djece. O ovoj temi govorila je Lejla Sarajlić, magistrica psihologije koja u Dom zdravlja Zenica, u Centru za mentalnu rehabilitaciju, svakodnevno radi s djecom i mladima uzrasta od 6 do 18 godina.
Kroz svoj rad, Sarajlić ima direktan uvid u promjene koje su se desile u posljednjih desetak i više godina, posebno kada je riječ o razvojnim poteškoćama i emocionalnim izazovima kod djece. Iako njen profesionalni put nije od početka bio striktno vezan za dječiju psihologiju, kaže da se taj fokus razvijao paralelno s potrebama sistema i formiranjem tima za rad s djecom i mladima.
“Tim za djecu i mlade ne postoji oduvijek, tek nekih desetak godina. Kako se tim formirao, tako sam se i ja sve više okretala prema dječijoj psihologiji. Navikla sam se i danas ne mogu zamisliti da radim nešto drugo”, ističe Sarajlić.
Na pitanje zašto je danas sve više djece uključeno u procese psihološke podrške, Sarajlić naglašava da je riječ o dva paralelna procesa.
“S jedne strane, postali smo otvoreniji prema psiholozima. S druge strane, sve češće se javljaju razvojna i emocionalna odstupanja kod djece. Teško je reći šta je dominantnije, ali oba faktora doprinose tome da sve više roditelja potraži pomoć”, pojašnjava.
Dodaje da su se stavovi roditelja značajno promijenili u odnosu na period prije 15 ili 20 godina, kada je odlazak psihologu često bio stigmatiziran. Danas je, kaže, mnogo lakše započeti proces podrške, ali izazovi s kojima se djeca suočavaju postaju sve kompleksniji.
Ekrani kao tihi uzrok razvojnih poteškoća
Posebno upozorava na utjecaj ekranizacije, koja se više ne odnosi samo na mobilne telefone, nego na čitav spektar uređaja – televizore koji su stalno uključeni, tablete, laptope i druge digitalne sadržaje koji su postali sastavni dio svakodnevice.
“To nikako nije samo mobitel. To je i televizor koji je stalno upaljen, tablet, laptop… Stimulansi koji bombarduju dječiji mozak isključuju sve ono što se dešava oko njih. Dijete gubi kontakt s okolinom, a to direktno utiče na njegov razvoj”, upozorava Sarajlić.
Prema njenim riječima, posljedice se mogu uočiti vrlo rano.
“Rana detekcija takvih problema nekad se vidi već u prvoj godini života. Roditelji često ne povežu odmah uzrok i posljedicu, ali stručnjaci kroz rad prepoznaju obrasce koji se ponavljaju.”
Jedan od najčešćih prvih znakova poteškoća jeste kašnjenje u razvoju govora ili poteškoće u komunikaciji.
Sarajlić naglašava da je izuzetno važno da roditelji ne ignorišu prve znakove, nego da pravovremeno reaguju.
“Ako je dijete predškolskog uzrasta, prvi korak je pedijatar koji dalje upućuje prema koordinatoru i našem timu. Individualni rad je neizbježan, ali ništa ne može zamijeniti ulogu roditelja”, kaže ona.
Ističe i da sistem podrške postoji, te da roditelji nisu prepušteni sami sebi.
“Mislim da imamo dobre resurse i da je ključ samo u osviještenosti i spremnosti roditelja da reaguje na vrijeme.”
Dodaje da većina usluga u okviru javnog zdravstva nije dodatno naplaćena, što je važno za dostupnost pomoći, iako određene usluge, poput rada s defektologom, mogu predstavljati dodatni trošak.
Roditeljstvo kao odnos, a ne obaveza
Jedan od ključnih segmenata razgovora bio je i odnos roditelja i djece u savremenom društvu. Sarajlić naglašava da roditeljstvo ne treba posmatrati kao dodatni teret, nego kao proces koji se prirodno uklapa u svakodnevni život.
“Dijete ne smeta ako želi učestvovati u nečemu. Ne mora to biti specifična aktivnost – možete učiti tokom šetnje, spremanja ručka, razgovora… Najvažnije je ostvariti kontakt, jer dijete uči gledajući u roditelja.”
Posebno ističe važnost toga da se djeci ostavi prostor za dosadu, jer upravo u tim trenucima razvijaju maštu, kreativnost i sposobnost samostalne igre.
Kada je riječ o smanjenju negativnog utjecaja ekrana, Sarajlić savjetuje postepen pristup, uz podršku stručnjaka.
“Kada se ukaže potreba, komuniciramo s pedijatrima, pedagoškim službama, vrtićima. Trudimo se objediniti informacije i zajedno pronaći najbolji model podrške za dijete”, objašnjava.
Naglašava i važnost stručne saradnje među profesionalcima, ali i očuvanja vlastite stabilnosti kroz superviziju i razmjenu iskustava.
“Intervizija među kolegama, komunikacija i, kada je moguće, supervizija kod drugog terapeuta – to nam pomaže da ostanemo stabilni. Važno je prepoznati šta je naša, a šta je roditeljska odgovornost.”
Na kraju razgovora, poruka roditeljima je jednostavna, ali izuzetno važna.
“Ako uočite bilo kakvo odstupanje, javite se. Proces nije komplikovan – najvažniji je prvi korak.”
Zaključak emisije podsjeća na suštinu zdravog odrastanja: djeca ne traže savršene roditelje, nego prisutne. U vremenu kada su ekrani postali dominantan dio svakodnevice, najvažnije vrijednosti ostaju iste – razgovor, zajedničko vrijeme, igra i pažnja.
Upravo u tim jednostavnim, svakodnevnim trenucima djeca razvijaju emocionalnu sigurnost, komunikacijske vještine i osjećaj pripadnosti – temelje koji su ključni za njihov zdrav razvoj i budućnost.
Ova emisija je kreirana uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru mreže YouthHub WB&T. Za njen sadržaj isključivo je odgovorno udruženje Monitor i ono nužno ne odražava stavove Evropske unije.
