Mladi i talentovani Sven Zrnić oduvijek je znao da će gluma biti njegov životni put. Ovaj Zeničanin student je druge godine na “Anton Bruckner” univerzitetu u Linzu nakon što je uspio proći strogu selekciju i svojim primjerom svjedoči da se snovi ostaruju vrijednim, discipliniranim i upornim.
U razgovoru za Raport sin nekadašnjeg nogometnog sudije Siniše Zrnića govori o svojoj karijeri, projektima u Austriji, vezama sa BiH i rodnim gradom…
“Trenutno sam student druge godine, a u vrijeme projekata koje pripremam bit ću student treće godine. Riječ je o dvije predstave u jednoj od najvećih pozorišnih kuća u Austriji, Landestheater Linz. U ovom trenutku ne mogu puno govoriti o tome, ali ono što mogu najaviti jest da je premijera prve predstave sredinom novembra. Riječ je o ‘Pinokiju’, dok je premijera druge u aprilu iduće godine. Ta se predstava zove ‘Die Reise nach Kallisto’, odnosno u slobodnom prijevodu ‘Putovanje na Kalisto’. S te dvije produkcije imam izvrsnu priliku igrati i za odraslu i za mlađu publiku. Naravno, velika mi je čast, već kao student glume imati priliku stati na daske koje život znače u tako značajnom pozorištu”, govori Zrnić.
Šta biste izdvojili kao posebne trenutke Vašeg dosadašnjeg studija?
“Uvijek uživam u posebnoj energiji akademskih produkcija kada se približava dan premijere. Ta posljednja sedmica za mene je posebna vrsta euforije, energije i rada, kao i svaki trenutak kada stojim na sceni. Trenutci provedeni na sceni za mene su nešto posebno i ono što najviše volim… Tamo se osjećam potpuno živim i mogu jednostavno uživati u trenutku sa svojim scenskim partnerima.”
Kako izgleda Vaš život u Austriji, sigurno ima trenutaka nostalgije?
“Naravno. Tu i tamo poslušam neku pjesmu koja me vrati u neka prijašnja vremena. Također, potpuno je drukčiji osjećaj kada ne čuješ stalno svoj maternji jezik. Postoje trenuci kada se osjećaš pomalo izgubljeno u vremenu i prostoru, ali upravo to sve ovo pretvara u posebno iskustvo i veliku životnu školu. Što se tiče ostatka života u Austriji, prilično je monoton. Uglavnom sam na akademiji. U posljednje vrijeme imam osjećaj da živim tamo, a kući dolazim samo povremeno.”
Kako ste se odlučili za studij u Austriji?
“Volio bih imati zanimljiviji odgovor od ovoga koji ću dati. Tokom srednje škole moja su dva brata već živjela u Njemačkoj pa smo roditelji i ja razgovarali o fakultetima. Najlogičniji izbor vjerojatno bi bila Akademija u BiH, ali se nekako pojavila ideja studiranja glume na njemačkom govornom području. Smatrao sam to gotovo nemogućim i baš zato sam to želio ostvariti. Mišljenja sam da je taj potez mojoj karijeri otvorio vrata na velikom tržištu i ni u jednom trenutku nisam zažalio. Austrija je zapravo bila slučajnost, izašao sam na prijemni u Linzu i primljen u klasu od šest studenata.”
Glumili ste u filmu “Amanet”. Koliko su Vaši profesionalni planovi vezani za BiH? Ima li aktuelnih projekata?
“Izuzetno sam vezan uz BiH, pogotovo kroz kulturu. ‘Amanet’ je za mene bio jedno lijepo životno iskustvo i, naravno, otvoren sam za sve vrste projekata. Zapravo, postoji jedan aktuelan projekt koji će publika, nadamo se, moći gledati u mnogim gradovima diljem BiH. Premijera je planirana za početak sljedeće sezone. Nažalost, ne mogu trenutno puno otkriti, ali mogu reći da je riječ o projektu kojem se jako veselim, gdje pored uloge glumca, potpisujem scenarij te produkciju, s mladom i talentiranom glumačkom ekipom, u režiji jednog istaknutog bh. glumca.”
Imate li glumačkog uzora?
“Teško pitanje. Da ste mi to postavili prije godinu dana, imao bih konkretniji odgovor. I da i ne. Postoje, naravno, ljudi za koje smatram da svojim radom pomiču granice. Ipak, više se trudim promatrati što više ljudi iz ovog posla i procijeniti šta od njih mogu naučiti i primijeniti u vlastitoj karijeri. Divim se glumcima i glumicama koji su iz uloge u ulogu neprepoznatljivi u svakom smislu. To je nešto čemu i sam težim.”
Kakve su Vaše profesionalne ambicije i snovi?
“San mi je izgraditi karijeru na koju ću jednog dana biti ponosan. I ono najvažnije, ostati svoj i čvrsto stajati na vlastitim nogama. Hoće li to biti televizija, film ili pozorište, ovisi o mnogo faktora na koje ne mogu izravno utjecati. Najvažnije mi je ostati svoj, zdrav, sretan i ispunjen. Sve ostalo će doći.”
Šta ima Linz a nema Zenica i obratno?
“Ono što mi je uvijek zanimljivo jest vidjeti koliko su Linz i Zenica zapravo slični – industrijski gradovi smješteni u kotlini, s posebnom vrstom duha. Linz, naravno, nema NK Čelik, to mu je odmah minus. U Linzu postoji velika potreba za kulturom i u nju se znatno više ulaže. Kao ponosan Zeničanin, volio bih vidjeti da kultura u Zenici još više napreduje. Smatram da imamo iznimne talente, ali, nažalost, nedostaje prilika da se oni i pokažu.”
Vaš otac Siniša Zrnić bio je fudbalski sudija, a Vas očigledno taj svijet ne zanima.
“Iskreno, nikada me nije zanimalo baviti se time, niti mislim da sam za to stvoren. Volim pogledati dobru utakmicu, pogotovo s tatom. Danas rijetko gledam utakmice sam, ali zajedničke trenutke uz nogomet sa tatom posebno pamtim i imaju za mene veliku vrijednost. Ponekad se dogodi situacija u kojoj on odmah kaže što će sudac dosuditi i uvijek bude u pravu. Bez obzira na penziju, i dalje ima ‘oko sokolovo’ za takve stvari.”
