Efekti blokada državnih institucija i sporosti u donošenju reformi polako, ali sigurno nagrizaju privredu Bosne i Hercegovine.
Posljedice su ponekad dramatične i vidljive, kao u panici vlasti oko krize u Novoj željezari ili zatvaranju rudnika koje je preko noći ostavilo hiljade porodica bez prihoda. No, daleko su opasniji tihi, dugoročni udari: izostanak strateškog planiranja, institucionalna paraliza i gubitak investicione predvidivosti. Oni su ti koji podrivaju ekonomsku stabilnost, pa i ekonomski suverenitet zemlje. Šta u takvoj situaciji očekivati od institucija u odgovoru na istorijsko zagađenje, ono koje se prenosi generacijama i predstavlja stalnu prijetnju kako okolišu, tako i zdravlju ljudi? Ova analiza tiče se prostora nekadašnje auto-industrije, ali odgovara i na pitanja trajnog, teškog zagađenja okoliša u svim industrijskim sredinama.
Automobilska industrija u BiH se u krizama pokazala ekonomski otpornijom od većine drugih grana. Ovaj sektor je skoro potpuno izvozno orijentisan s porastom izvoza sa 410,7 miliona KM u 2019. na 678,5 miliona KM u 2024. godini. Uprkos inflatornim pritiscima, energetskim poremećajima i tranzicijskim izazovima, auto-industrija se integrisala u evropske lance vrijednosti, prilagodila trendovima elektrifikacije i iskoristila “nearshoring” (premještanje proizvodnje bliže EU granicama), kao razvojnu šansu. Kombinacija kvalifikovane radne snage, industrijske tradicije i geografske blizine EU omogućila je bh. proizvođačima da osvoje nove ugovore, uključujući i segmente vezane za e-mobilnost i komponente za električna vozila.
Struktura današnje auto-industrije bitno se razlikuje od prijeratne. U njoj sada dominira proizvodnja komponenti, a ne kompletnih vozila. Do 1992. godine, BiH je imala finalnu proizvodnju automobila i autobusa. Iz pogona Tvornice automobila Sarajevo (TAS) u Vogošći, po licenci Volkswagen-a, izlazili su Golf, Jetta, Caddy i Buba; sarajevski FAMOS proizvodio je motore, kamione i autobuse u saradnji sa Mercedes-Benz-om; sistem UNIS povezivao je široku mrežu metaloprerađivačkih i mašinskih pogona; dok je mostarski gigant SOKO, primarno vazduhoplovna industrija, raspolagao kompleksima koji su obuhvatali i proizvodnju specijalnih motornih vozila. Riječ je o stotinama hektara industrijskog zemljišta i beskrajnim kvadratima proizvodnih hala, koncentrisanim u industrijskim zonama koje su decenijama bile okosnica razvoja.
Danas dio novih kapaciteta autoindustrije niče upravo na prostorima nekadašnjih fabrika, ali i drugih, teških industrija koje su primarno oblikovale budućnost Bosne i Hercegovine, a danas su na koljenima. Ovim se otvara pitanje istorijskog zagađenja i njegovog uticaja na okoliš i zdravlje građana BiH.
Ekološke i zdravstvene posljedice zatvaranja industrijskih pogona
Proizvodnja motora, vozila i avio-opreme podrazumijeva upotrebu ulja, maziva, rastvarača, boja, teških metala (olova, kadmija, hroma), galvanskih kupki i goriva. Zemljište ispod bivših pogona nikada nije sistematski dekontaminirano, a posljedice mogu uključivati zagađenje podzemnih voda, prisustvo opasnog industrijskog otpada u tlu, zaostale rezervoare goriva, azbestne materijale i hemijski kontaminirane slojeve zemlje.
“Autodijelovi podrazumijevaju čitavu paletu raznorodnih proizvoda – od dijelova motora, sjedišta, limarije, elektro-sistema, računara koji su ugrađeni u automobile itd. Ako proširimo razmišljanje i na električne automobile, doći ćemo do dijelova kao što je pogonska baterija, koja se za sada pravi od litijuma i dodatnih hemikalija za obezbjeđenje procesa rada motora i pokretanja vozila. Svaki od tih proizvoda je prošao niz tehnoloških postupaka koji nose zagađenje i vazduha i tla i vode”, pojašnjava Đorđe Stefanović, direktor Udruge “Dinarica”, dugogodišnji eko aktivista i stručnjak za vode, s kojim razgovaramo o problemu istorijskog zagađenja, izrazitom naročito na primjerima ugašenih pogona teške industrije.
“Kada je riječ o BiH, centri teške industrije su napravljeni u vrijeme kada se nije dovoljno vodilo računa o uticaju tih pogona na prirodu. Zagađenje iz ovih izvora je trajno, sadržaj zagađenja raznovrstan i ugrožava i vodu i tlo i vazduh, a mjere zaštite prirodnog okruženja se ne provode ili se provode samo djelomično. Predugačak je spisak materija koje se ispuštaju, ali moramo biti svjesni da u toj velikoj listi zagađenja ima i otrovnih materija i materija koje mogu uticati na zdravlje čovjeka u velikoj mjeri, posebno imajući u vidu stalnost i dugotrajnost zagađenja koje proizvodi teška industrija. Ne provode se mjere ublažavanja negativnog efekta zagađenja na prirodu, tako da možemo govoriti o kumulativnom učinku na duži vremenski period”, dodaje Stefanović.
Primjera uticaja industrijskog zagađenja na zdravlje ljudi je mnogo. Dugotrajna izloženost olovu, kadmiju, dioksinima koji su kancerogeni, sitnoj prašini koja ulazi direktno u disajne puteve, mijenja genetsku strukturu i povezuje se sa masovnim trovanjima i obolijevanjem stanovništva. Uzrok je često naslijeđeno industrijsko zagađenje. Uticaj industrijskih postrojenja i kontaminirane zemlje na porast kancerogenih oboljenja i smrtnosti kao posljedicom, može se iščitati iz primjera Gudronske jame u Modriči, gdje u požarima koji su ovdje česti, stanovništvo udiše i do 500 puta više kancerogenih i otrovnih plinova, tokom sagorijevanja odlagališta industrijskog gudrona.
Kontaminirani braunfildi
Dok se istorijsko industrijsko zagađenje u BiH sistemski zanemaruje, zapadne zemlje ovom problemu posvećuju sve više pažnje, posebno kroz politike transformacije braunfild lokacija u okviru održivog urbanog razvoja.
Većina lokaliteta na kojima se u BiH prije rata odvijala industrijska proizvodnja danas su transformisana, moderna poslovna okruženja prilagođena novim djelatnostima. U nekim slučajevima, kao što je to u vogošćanskoj radnoj zoni, transformisana je i ponovno pokrenuta proizvodnja auto-dijelova na mjestu nekadašnje TAS-ove fabrike. Preduzeće Volkswagen Sarajevo danas se ističe uspješnim poslovanjem, pozitivnim iskustvima kupaca i certifikovanim sistemima zaštite okoliša, no ono što se u izvještajima ne navodi je da je kupovinom ovog zemljišta preduzeće naslijedilo i istorijsko zagađenje, uzrokovano predratnim poslovnim operacijama TAS-a.
Lokacija nekadašnjeg TAS-ovog kompleksa danas je moderna radna i industrijska zona u kojoj posluje više od 20 subjekata. Opština Vogošća ovaj prostor nije evidentirala kao potencijalno kontaminiran, niti je ikada izvršila procjenu zagađenja.
Šta je “istorijsko zagađenje”?
Istorijsko zagađenje javlja se na područjima koja su nekada bila izložena radu industrijskih pogona. Ako je, recimo, čeličana ili pogon autoindustrije decenijama odlagao otpad u krugu fabrike ili je proizvodio bez adekvatne zaštite okoliša, nakon zatvaranja fabrike, tu zemljište ostaje kontaminirano, podzemne vode zagađene, a nova gradnja na lokaciji rizična bez prethodne sanacije. Trajno zagađenje iz napuštenih industrijskih pogona nije samo ekološki, već i zdravstveni, urbanistički, ekonomski i pravni problem.
EU pristup tom problemu naglašava princip da se istorijsko zagađenje mora tretirati kao dugoročni rizik, koji zahtijeva sistematsku identifikaciju, procjenu i sanaciju prije ponovne upotrebe ili prenamjene zemljišta.
Poželjna praksa je da se bivše industrijske lokacije ne vraćaju u upotrebu bez prethodne procjene rizika i bez dekontaminacije, uz primjenu principa “zagađivač plaća”, vođenje državnih registara kontaminiranih lokacija i integracije sanacije u prostorno planiranje.
Naši propisi i iskustva
Kratki odgovori nadležnih institucija, koje smo dobili na više poslanih zahtjeva za pristup informacijama, pokazuju svu neozbiljnost u pristupu problemu zagađenja iz nekadašnjih industrijskih pogona u BiH.
Iz odgovora Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona saznajemo da ovdje ne postoje propisi koji bi regulisali obaveze procjene okolišnog tereta i dekontaminacije bivših industrijskih lokacija. Ministarstvo trgovine, turizma i zaštite okoliša HNK nema nikakve podatke ni o eventualnoj procjeni zagađenja u bivšem vojno-industrijskom kompleksu Soko, koje se proteže na više od 200 hektara prostora južne industrijske zone Mostara, kao što ni resorno ministarstvo Sarajevskog kantona ne raspolaže podacima o bivšem TAS-ovom kompleksu. Ministarstvo komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo pojašnjava da se pitanja kontaminacije i okolišnog rizika pojedinih lokacija razmatraju u okviru pojedinačnih upravnih postupaka, te da su sva ona u nadležnosti federalnih ili lokalnih institucija. Ni jedno od dva ministarstva ne raspolaže jedinstvenim registrom napuštenih industrijskih lokacija.
Ni Federalno ministarstvo okoliša i turizma ne raspolaže informacijama da su ikada vršene ekološke procjene ili dekontaminacija na zemljištima na kojima su se nalazile industrije sarajevskog TAS-a i mostarskog SOKO-la.
Zakon o zaštiti okoliša propisuje da korisnik, odnosno industrijski proizvođač, nakon završetka djelatnosti koje uključuju upotrebu zemljišta, ima obavezu da osigura obnovu područja prema projektu rekultivacije. Ovaj zakonski propis, donesen u januaru 2021., ne obuhvata, međutim, industrije koje su s radom prestale u periodu prije njegovog donošenja.
Štaviše, zaštita okoline uopšte u BiH postaje aktuelna tek početkom 21. vijeka. Prvi zakoni o zaštiti okoline u BiH su usvojeni 2002. i 2003. godine, a proces njihovog usklađivanja sa modernim trendovima traje i danas.
Nulto stanje okoliša
“Nulto stanje je stanje prije izgradnje i početka rada određenog pogona ili postrojenja. Danas se početno (‘nulto’) stanje utvrđuje kroz studiju o uticaju na okolinu ili kroz druge studije koje prethode izgradnji novih pogona. Za stare pogone nije bilo obaveze da se ova studija radi, pa nemamo podatke o stanju stvari prije izgradnje pogona. Po današnjim propisima postoji obaveza operatera da primjenjuje mjere ograničenja i smanjenja zagađenja, a za slučaj gašenja postrojenja i prestanka rada, postoji obaveza da se stanje vrati u stanje koje je približno odgovarajuće onome koje je postojalo u prirodnim uslovima. Nažalost, praksa je da se pri zatvaranju velikih tvornica ističu jedino pitanja socijalnog zbrinjavanja radnika, dok ekološke štete i stanje prirodnog okruženja i njegova sanacija (remedijacija) padaju u drugi plan. Poslovi remedijacije su jako skupi, tehnički i tehnološki zahtjevni. (Za ozbiljnu sanaciju potrebno je provesti obimna geološka i hemijska ispitivanja, uklanjanje kontaminiranog tla i tretman podzemnih voda, te obezbijediti dugotrajni monitoring, op.a.) Potreba remedijacije ostaje po strani jer novaca nema ni za elementarne potrebe (isplate plata, uvezivanje staža i sl.). Gašenje proizvodnje i rušenje pogona treba da se odvija po pravilima po kojima je isto sagrađeno, odnosno da se vrlo pažljivo utvrdi uticaj pogona na okolinu, da se utvrde mjere koje bi omogućivale povrat u stanje koje je približno prirodnom stanju okolilne, ali u ovim okolnostima kada se fabrike zatvaraju u lošim okolnostima, povrat okoline u pređašnje stanje je samo lijepa priča bez sretnog kraja”, zaključuje Stefanović.
Problem zagađenja u Varešu
Naše okolinsko zakonodavstvo ne prepoznaje ni obavezu sadašnjih operatera da vrše bilo kakvu analizu kontaminacije zemljišta, čak ni u iznimnim slučajevima, kakav je trovanje olovom stanovnika Vareša.
Mediji su, povodom trovanja olovom mještana naselja u blizini rudničke deponije i kopa u Varešu, otkrili ove nedostake u aktuelnom zakonodavstvu. U obnovljenoj okolinskoj dozvoli, izdatoj prošle godine koncesionaru nad vareškim rudnikom, ne propisuje se obaveza mjerenja zagađenja zemljišta ni u jednoj fazi proizvodnje.
“Aktuelnom zakonskom legislativom nisu utvrđeni standardi za kontrolu kvaliteta tla, osim za poljoprivredna zemljišta i nisu propisane granične vrijednosti za zagađujuće materije u tlu za zemljišta koja nemaju namjenu poljoprivredne proizvodnje. Stoga, nije bilo zakonskog osnova za ovu obavezu (koncesionara, op.a.)”, stoji u odgovoru na pitanje novinara emisije Mreža na Federalnoj televiziji o tome zašto u obnovljenoj okolinskoj dozvoli za Vareš nije navedena obaveza monitoringa kvaliteta zemljišta u okolini jalovišta u Pržićima.
Ovo opasno nefunkcionisanje sistema uzrokovaće još problema za građane koji žive u sredinama opterećenim industrijskim zagađenjem.
Dostupni podaci ne prolaze na sudu
Naš sagovornik ukazuje na još jednu bitnu stvar u kontekstu zagađenja: bez relevantnih podataka o stanju prirode prije izgradnje i početka rada velikih pogona teške industrije nema ni argumenata o obimu zagađenja i njegovom evetualnom uticaju na zdravlje i okoliš.
“Nemamo nulto stanje na osnovu kojeg bismo mogli napraviti solidnu studiju o tome do koje mjere je zagađen ambijent dugogodišnjim radom pogona teške industrije. Nema ni podataka o kontinuitetu zagađenja. Tokom godina dat je akcent na to šta se i u kojoj mjeri ispušta iz pogona, ali rijetki su slučajevi da su se radile analize o stanju recipijenta. Posebno se ovo odnosi na tlo, koje je izloženo velikom obimu zagađenja u dugom nizu godina, ali mjerenja uticaja nisu rađena na sistematičan način. Eventualno, određene podatke možemo naći u šumskim i poljoprivrednim osnovama, ali ovi dokumenti se rade za dugi niz godina i upitno je koliko je moguće, na osnovu podataka iz osnova, utvrditi približnu mjeru kontaminiranosti zemljišta”, ukazuje Stefanović i daje primjer Zenice.
“Zdrav razum govori da je tlo u Zenici i okolnim naseljima koja se nalaze u blizini pogona zagađeno od rada pogona Željezare. Ukoliko bi neko i pokušao da traži zaštitu svojih prava (neplodna zemlja, slabiji prinosi u voćnjacima i njivama) vjerovatno bi se suočio s pitanjem „šta je bilo stanje prije izgradnje i početka rada pogona“, jer bi se jedino na taj način mogao dokazati nesumnjivi uzročno-posljedični niz između gubitka potencijala zemljišta i rada pogona Željezare. Zdrav razum i pretpostavka nisu dokaz na osnovu kojeg bi sud ili neko drugo tijelo moglo donijeti odluku o narušavanju prava vlasnika zemljišta, posebno jer bi eventualni iznos naknade bio vrlo visok”, zaključuje Stefanović.
Vratimo se kontekstu autoindustrije, gdje je paradoks očigledan: sektor koji danas profitira od zelene tranzicije i e-mobilnosti djelimično počiva na industrijskom naslijeđu, čije ekološke posljedice nikada nisu u potpunosti sanirane.
Bez jasnih reformi, transparentnog upravljanja braunfild lokacijama i sistemskog rješavanja istorijskog zagađenja, Bosna i Hercegovina rizikuje da svoj ekonomski oporavak gradi na tlu koje je metaforički i doslovno – kontaminirano.
Ovaj članak je realizivan uz podršku Journalismfund.eu.
