Postoje javni nastupi u kojima se političari pojave, i oni prođu nezapaženo. I postoje rečenice koje ostanu da vise nad gradom kao presuda. Jedna od njih je i ova izgovorena na RTV Zenici, izgovorena prije dva dana o Novoj Željezari Zenica: da je, “u neku ruku”, bolje da toga nema.
Ne, to nije samo nespretna formulacija. To je suštinski problematičan, hladan i opasan pogled na grad kojim upravljaš.
Jer Zenica nije nastala oko shopping centra, oko poslovne zone, oko kancelarija i power point prezentacija. Zenica je rasla uz dimnjake, smjene, hale, radna odijela, topli obrok i platu od koje se jedva, ali časno, živjelo. Može se neko ljutiti na tu istinu, može je pokušavati prefarbati u modernije boje, ali je ne može izbrisati. Ovo je industrijski grad. I danas, u 2026. godini, Zenica i dalje zavisi od industrije više nego što bi mnogi htjeli priznati.
Zato je problem kada prvi čovjek grada Fuad Kasumović o Željezari govori kao o teretu kojeg bi bilo najbolje “skinuti s vrata”gurnuti u stečaj i ugasiti”, kao što je pokušao i sa NK Čelikom. Još je veći problem kada to govori kao da se radi o jednoj administrativnoj stavci, a ne o hiljadama ljudi, porodica, kredita, školovanja djece, lijekova, kirija i računa koji se plaćaju od rada u toj kompaniji.
Prema javno dostupnim podacima same kompanije, Nova Željezara Zenica direktno zapošljava oko 1.900 ljudi, dok kroz saradnju utiče na egzistenciju oko 12.000 ljudi. Medijski izvještaji iz marta 2026. dodatno navode više od 500 povezanih firmi i više od 11.000 direktno i indirektno ugroženih radnih mjesta.
Nisu to samo brojke. To su ljudi koji imaju 45, 50 ili 60 godina. Ljudi koji nisu tek izašli sa fakulteta pa da ih tržište rada “prekvalifikuje”. Ljudi koji decenijama rade isti posao, koji znaju mašinu, pogon, proizvodni proces, smjenu, kvar, temperaturu čelika i težinu noćnog rada. Šta njima tačno znači poruka da je “bolje da toga nema”? Ko će njih zaposliti? Gdje? U kojim firmama? Na kojim poslovima? I za koju platu?
To je pitanje koje se u ovoj priči namjerno preskače. Lako je izgovoriti riječ “prekvalifikacija” kada ne moraš proći kroz nju. Lako je reći da postoji Poslovna zona i da tamo rade ljudi. Naravno da rade. I dobro je da rade. Svako novo radno mjesto u Zenici je važno. Ali Poslovna zona Zenica 1 nije, niti može biti, zamjena za industrijski sistem kakav predstavlja Željezara. Jedno je niz manjih, tematski različitih firmi, od kojih su mnoge logističke, servisne, administrativne ili kancelarijske. A drugo je sistem koji zapošljava radnika sa osnovnom ili srednjom školom, čovjeka koji nema “digitalne vještine”, ali zna raditi težak i konkretan posao od kojeg grad živi.
I tu dolazimo do suštine. Nije svaki radnik “mobilan resurs” koji će sutra iz pogona u kancelariju, iz hale u call centar, iz smjene u neku novu “zonu razvoja”. To možda dobro zvuči u političkim nastupima, ali u stvarnom životu izgleda drugačije. Izgleda kao hiljade ljudi koji u jednom trenutku postanu višak. Kao muškarac od 53 godine koji više nije “perspektivan” nijednom privatniku. Kao žena čiji muž radi u Željezari, a cijela kuća zavisi od njegove jedne plate. Kao djeca koja preko noći iz sigurne, skromne svakodnevice ulaze u neizvjesnost.
Zato je u ovoj priči najvažniji obični radnik. Ne menadžer. Ne političar. Ne investitor. Nego čovjek koji ustaje rano, ide u smjenu i vraća se kući sa rukama koje su gradile ovaj grad. Ako njega i kompaniju izbaciš iz ove priče, onda više ne vodiš grad, nego biznis.
Posebno je alarmantno kada takvu poruku šalje čovjek koji javno nastupa iz pozicije političke i materijalne moći. Prema javno dostupnim podacima o imovini, Fuad Kasumović je u imovinskom kartonu prijavio milionsku imovinu. Njegova i plata njegove supruge se broje u zbiru u desetinama hiljada KM. Takvom čovjeku je možda lakše govoriti o gašenju jednog sistema, jer on neće osjetiti ni direktno ni indirektno ono što osjeti radnik kada izgubi platu ili topli obrok. I upravo je ovo najbolja situacija kako jednostavno nekom objasniti poslovicu sit gladnom ne vjeruje.
Niko ne zamjeri Kasumoviću što je multimilioner, neka je. Da su i mnogi drugi, bilo bi nam bolje. Bar bi trebalo kada bi imali obzira prema sredini u kojoj žive, prema svojim komšijama, poznanicima, slučajnim prolaznicima. Pravi problem nastaje onda kada bogat čovjek, koji ne zna šta znači čekati platu, živjeti od toplog obroka i brojati marke do kraja mjeseca, počne držati lekcije gradu čiji veliki dio stanovništva upravo tako živi. Tada njegova riječ više nije samo politički stav. Tada ona postaje izraz socijalne neosjetljivosti.
Da stvar bude ozbiljnija, Zenica ni infrastrukturno nije raskrstila sa Željezarom. Sistem grijanja grada i dalje je naslonjen na strukturu u kojoj je Nova Željezara većinski vlasnik Toplane Zenica, što je javno istaknuto i u saopćenju JP “Grijanje” početkom 2026. godine. (Zenit.ba) Dakle, nije riječ samo o fabrikama, halama i tržištu čelika. Riječ je i o elementarnoj gradskoj funkciji. O grijanju. O svakodnevnom životu Zenice.
To ovoj temi daje dodatnu težinu. Ako je tako, kako sebi gradonačelnik može dopustiti da tako površno govori o kompaniji od koje grad i dalje, direktno ili indirektno, zavisi? Kako prvi čovjek četvrtog grada u BiH može sebi svesti čitavo pitanje Željezare na jednu rečenicu tipa “bolje da toga nema”? Pa nije gradonačelnik predsjednik kućnog savjeta jedne zgrade. Njegova je obaveza da vidi širu sliku: ekonomiju, socijalnu stabilnost, zaposlenost, grijanje, lokalnu potrošnju, budžetske prihode, dobavljače, kantonalni i federalni efekat, pa i okoliš.
Kada smo i kod okoliša, naravno da zagađenje mora biti riješeno. To nije sporno i na to apelujemo decenijama. Zenica je godinama plaćala previsoku cijenu loših industrijskih i političkih odluka. Građani imaju pravo na čistiji zrak, zdraviji grad i odgovornu ekološku politiku. Ozbiljan političar traži rješenje koje neće građane natjerati da biraju između zdravlja i egzistencije. Njegov posao nije da digne ruke. Njegov posao je da pritisne više nivoe vlasti, traži zaštitu proizvodnje, insistira na modernizaciji, traži filtere, ulaganja i tranziciju koja neće preko noći pretvoriti hiljade ljudi u socijalne slučajeve.
Jer upravo to prijeti Zenici ako se ova priča bude vodila ovako površno. Nećemo postati “moderan grad” samo zato što ćemo ugasiti jednu veliku fabriku. Možemo vrlo lako postati grad sa sve više socijalnih potreba, sve manje sigurnih plata i sve više porodica koje zavise od tuđe pomoći. Grad iz kojeg mladi odlaze, a stariji ostaju bez šanse da igdje više budu zaposleni.
I zato ova tema nije pitanje simpatije prema vlasnicima, upravama ili političkim protivnicima. Ovo je pitanje odnosa prema radu. Prema ljudima koji su iznijeli Zenicu na svojim leđima. Prema generacijama koje ne mogu preko noći postati nešto drugo samo zato što je neko politički procijenio da mu dimnjaci kvare sliku grada.
Gradonačelnik ima pravo na stav. Ali nema pravo na neodgovornost. Nema pravo da u ovako osjetljivom trenutku govori kao da je gašenje Željezare prihvatljiva kolateralna šteta. Nema pravo da minimalizia broj ljudi koji od tog sistema žive. Nema pravo da se ponaša kao da će tržište samo riješiti sudbinu hiljada porodica.
Za takve riječi mora postojati i politička i moralna odgovornost.
Zenica ne treba lažnu utjehu. Ne treba ni jeftine političke poene. Treba joj istina, plan i odgovornost. Treba joj borba za čistiji zrak, ali i za radna mjesta. Treba joj vlast koja razumije da se grad ne vodi ni bahato ni hladno, nego sa sviješću da iza svake “industrijske teme” stoje stvarni ljudi.
A dok god se to ne razumije, ova rečenica će ostati najbolji sažetak cijelog problema: sit gladnom ne vjeruje.
