13.9 C
Zenica
More

    Ukupno podjela

    Zenica
    clear sky
    13.9 ° C
    13.9 °
    13.9 °
    66 %
    1.8kmh
    6 %
    sub
    27 °
    ned
    26 °
    pon
    24 °
    uto
    30 °
    sri
    29 °

    Priča o zavjetu vladike Grigorija i muftije Salema Dedovića

    Priča o zavjetu vladike Grigorija i muftije Salema Dedovića

    Vladika Grigorije napisao je priču o zavjetu sa muftijom Dedovićem. Kako je rekao, bili su svjesni koliko malo i zapravo ništa ne znaju jedni o drugim.

    Tekst sa Top portala prenosimo u cjelosti:

    Muftiju Dedovića poznajem još iz vremena kada je bio mostarski imam. Sreli smo se u Blagaju, na izvoru Bune, u derviškoj tekiji. I bilo mi je drago da smo se baš na takvome mjestu susreli. Voda je uvijek na izvorištima najčistija, a mi tako vapimo za izvorima, koji su zaboravljeni i izgubljeni. Muftijin i moj kristalno čisti izvor je vjera u Boga, koja uvijek sve osvježava, sve čini novim.

    Kada smo se susreli na tom smaragdno zelenom izvoru naše Bune, odmah mi je bilo jasno da je riječ o takvom čovjeku. Čiste i istinske avramske vjere, one koja osvježenjem vodi stalnom ponavljanju blagotvornih katarzičnih trenutaka. Od tog vremena, imam i potonji muftija Dedović i ja smo odmah znali šta nam je činiti: miriti!

    Znali smo i muftija i ja da su i mir i pomirenje kod nas najčešće sveden na zamorne i lažljive floskule koje izlaze iz usta onih koji bi najradije da do mira nikada ne dođe i koji kroz mirenje najčešće nude toksičnu zluradost. Mir i mirenje su nemogući bez istinske empatije, bez istinskog saživljenja sa drugim ljudskim bićem, sa iskrenim radovanjem sa onima koji se raduju, sa iskrenim tugovanjem sa onima koji plaču. A znali smo i da se to ne postiže samo kroz poštovanje prema mrtvima, kod nas u Hercegovini najčešće mučenicima sumanutog bratokoljaštva.

    Muftija Dedović i ja smo bili svjesni koliko malo i zapravo ništa mi znamo jedni o drugima. Ne samo o istoriji naših saživljenja, jer daleko su ona bila duža i trajnija od trenutaka kada smo, našeg neznanja radi, postajali podložni manipulacijama pokvarenjaka (zlikovaca) i nasrtali jedni na druge, već i o onome u što kažemo da vjerujemo. Koliko pravoslavnih zna šta vjeruju muslimani, koliko muslimana zna šta vjeruju pravoslavni? Pred čime gaje strahopoštovanje, šta im je najsvetije, za šta dišu, čemu se raduju, radi čega plaču, jesu li ljudi, ili oni tamo, onamooni?

    Bez tog znanja i saznanja ušančena gorčina u ljudima ne prilazi vodi sa čistog izvora, onoga na kojem smo se muftija i ja našli. Iako sam pravoslavni episkop, vrlo se često zamislim nad onim dijelovima Kur’ana koji opisuju ljude koji govore da vjeruju u Boga i onaj svijet, a zapravo nastoje prevariti i Boga i one koji vjeruju, a da ne znajući, samo sebe varaju, ili onim ljudima koji oduševljavaju riječima i pozivaju Boga za svjedoka svojoj dobronamjernosti, ali čim se domognu bilo kakvog položaja pretvaraju svijet u pakao.

    Te riječi, kao i sve iz našeg abrahamskog naslijeđa užasavaju i opominju, jer ispade da je varati sebe još lakše nego varati druge, a cijena koja se plaća je ogromna. Shvatili smo to muftija Dedović i ja. Kao i da se to ne može bez vraćanja na naš izvor. A tako smo sretni što nam je u našoj zemlji, našoj Hercegovini Bog dao takav živi simbol tog povratka kao što je Vrelo Bune gdje smo se prvi put susreli.

    Čitajući o postanku tekije na Buni, otkrio sam zanimljivo predanje o njenom nastaku, o starcu sa bijelom bradom, koji je projahao čaršijom i otišao prema vrelu i kako su ga, misleći da je neki gost, tražili, ali kako je Buna bila toliko nadošla da ju je bilo nemoguće preći na konju za tu noć, zaključili su da se radi o dobrom (svecu) i da zato na tom mjestu treba podići tekiju. Koliko sličnosti sa našim predanjima o Svetom Savi, koji hodi zemljom i ljude uči spasonosnoj poruci kako da budu bolji. Bez obzira što su ovo predanja, bez istorijskog utemeljenja, govore o tome koliko je cjelokupan naš narod, a namjerno neću reći narodi, na sličan način doživljavao epifanije onoga što je sveto i koliko su mu radosti slične. Možemo se i moramo zajedno radovati. To je zavjet moj i moga prijatelja, muftije Salema Dedovića.

    Pratite nas i na Twitteru, Facebooku i Instagramu.

    Vladika Grigorije napisao je priču o zavjetu sa muftijom Dedovićem. Kako je rekao, bili su svjesni koliko malo i zapravo ništa ne znaju jedni o drugim.

    Tekst sa Top portala prenosimo u cjelosti:

    Muftiju Dedovića poznajem još iz vremena kada je bio mostarski imam. Sreli smo se u Blagaju, na izvoru Bune, u derviškoj tekiji. I bilo mi je drago da smo se baš na takvome mjestu susreli. Voda je uvijek na izvorištima najčistija, a mi tako vapimo za izvorima, koji su zaboravljeni i izgubljeni. Muftijin i moj kristalno čisti izvor je vjera u Boga, koja uvijek sve osvježava, sve čini novim.

    Kada smo se susreli na tom smaragdno zelenom izvoru naše Bune, odmah mi je bilo jasno da je riječ o takvom čovjeku. Čiste i istinske avramske vjere, one koja osvježenjem vodi stalnom ponavljanju blagotvornih katarzičnih trenutaka. Od tog vremena, imam i potonji muftija Dedović i ja smo odmah znali šta nam je činiti: miriti!

    Znali smo i muftija i ja da su i mir i pomirenje kod nas najčešće sveden na zamorne i lažljive floskule koje izlaze iz usta onih koji bi najradije da do mira nikada ne dođe i koji kroz mirenje najčešće nude toksičnu zluradost. Mir i mirenje su nemogući bez istinske empatije, bez istinskog saživljenja sa drugim ljudskim bićem, sa iskrenim radovanjem sa onima koji se raduju, sa iskrenim tugovanjem sa onima koji plaču. A znali smo i da se to ne postiže samo kroz poštovanje prema mrtvima, kod nas u Hercegovini najčešće mučenicima sumanutog bratokoljaštva.

    Muftija Dedović i ja smo bili svjesni koliko malo i zapravo ništa mi znamo jedni o drugima. Ne samo o istoriji naših saživljenja, jer daleko su ona bila duža i trajnija od trenutaka kada smo, našeg neznanja radi, postajali podložni manipulacijama pokvarenjaka (zlikovaca) i nasrtali jedni na druge, već i o onome u što kažemo da vjerujemo. Koliko pravoslavnih zna šta vjeruju muslimani, koliko muslimana zna šta vjeruju pravoslavni? Pred čime gaje strahopoštovanje, šta im je najsvetije, za šta dišu, čemu se raduju, radi čega plaču, jesu li ljudi, ili oni tamo, onamooni?

    Bez tog znanja i saznanja ušančena gorčina u ljudima ne prilazi vodi sa čistog izvora, onoga na kojem smo se muftija i ja našli. Iako sam pravoslavni episkop, vrlo se često zamislim nad onim dijelovima Kur’ana koji opisuju ljude koji govore da vjeruju u Boga i onaj svijet, a zapravo nastoje prevariti i Boga i one koji vjeruju, a da ne znajući, samo sebe varaju, ili onim ljudima koji oduševljavaju riječima i pozivaju Boga za svjedoka svojoj dobronamjernosti, ali čim se domognu bilo kakvog položaja pretvaraju svijet u pakao.

    Te riječi, kao i sve iz našeg abrahamskog naslijeđa užasavaju i opominju, jer ispade da je varati sebe još lakše nego varati druge, a cijena koja se plaća je ogromna. Shvatili smo to muftija Dedović i ja. Kao i da se to ne može bez vraćanja na naš izvor. A tako smo sretni što nam je u našoj zemlji, našoj Hercegovini Bog dao takav živi simbol tog povratka kao što je Vrelo Bune gdje smo se prvi put susreli.

    Čitajući o postanku tekije na Buni, otkrio sam zanimljivo predanje o njenom nastaku, o starcu sa bijelom bradom, koji je projahao čaršijom i otišao prema vrelu i kako su ga, misleći da je neki gost, tražili, ali kako je Buna bila toliko nadošla da ju je bilo nemoguće preći na konju za tu noć, zaključili su da se radi o dobrom (svecu) i da zato na tom mjestu treba podići tekiju. Koliko sličnosti sa našim predanjima o Svetom Savi, koji hodi zemljom i ljude uči spasonosnoj poruci kako da budu bolji. Bez obzira što su ovo predanja, bez istorijskog utemeljenja, govore o tome koliko je cjelokupan naš narod, a namjerno neću reći narodi, na sličan način doživljavao epifanije onoga što je sveto i koliko su mu radosti slične. Možemo se i moramo zajedno radovati. To je zavjet moj i moga prijatelja, muftije Salema Dedovića.

    IzvorN1

    Posljednje objavljeno