Negatori genocida imaju objašnjenje: Grobnice su “humana i higijenska obaveza Vojske RS-a, a ne skrivanje zločina”

Objavljeno prije 1 sedmica

Proces revidiranja historijskih i sudski utvrđenih činjenica te dehumanizacija žrtava zločina počinjenih u BiH za vrijeme posljednjeg rata u posljednjim mjesecima doživljava pravi zamah.

U tom je kontekstu napravljen i zbornik radova sa događaja kojeg organizatori nazivaju “međunarodnom naučnom konferencijom”, a koja je prošlog mjeseca održana u Banjoj Luci.

Događaj je nosio naziv “Srebrenica–stvarnost i manipulacije”. Zbornik prezentiranih radova je štampan na više od 800 strana koje obiluju specifičnim konstrukcijama koje su već decenijama prisutne u narativu dijela srpske javnosti.

Pored teza da je u BiH vođen građanski rat, da su zapravo Srbi stradali u genocidu, a ne Bošnjaci, te da je uzrok rata “projekat islamske države u BiH i Islamska deklaracija Alije Izetbegovića”, autori su iznijeli niz zaključaka oko samih dešavanja u i oko Srebrenice, ali i o procesuiranju odgovornih za zločine počinjene na tom području. Sadržaj zaključaka nije teško pretpostaviti.

“Osuđeni bez dokaza”

Među “najkreativnijim” vrijedi izdvojiti tezu prema kojoj je “Vatikan pokrenuo i usmjeravao optužbe protiv Srba za genocid u Srebrenici”, ali i svjedočenja ratnih zločinaca koji su, kako kažu, “osuđeni bez dokaza”.

Međutim, posebno je za zdrav razum, a naročito preživjele žrtve genocida koje još tragaju za posmrtnim ostacima svojih najbližih, uvredljiva teza prema kojoj su masovne grobnice u kojima su sakrivani ostaci ubijenih Bošnjaka “humana i higijensko sanitarna obaveza Vojske RS-a, a ne čin skrivanja zločina”.

Autori tog “naučnog rada” su Miroslav Baljak i Dragan Đokić te Istraživačko-edukacijski centar Zvornik, a proces skrivanja zločina pravljenjem masovnih grobnica, nerijetko sekundarnih i tercijarnih, oni nazivaju “asanacijom bojišta”.

Taj termin, pojašnjavaju, u jednom trenutku pojedincima zvuči optužujuće, ali se, dodaju, radi o stručnom međunarodno-pravnom pojmu kojim se zaraćene strane obavezuju na uklanjanje ljudskih i životinjskih leševa, bioagenasa i neeksplodirane municije po okončanju ili u prekidima sukoba.

“Cilj je izbegavanje zaraza i naknadnih ljudskih žrtava, a obaveza po Ženevskim konvencijama postoji i vuče korijene još od 1864. godine”, pišu autori ove konstrukcije.

Tijela ubijenih uklanjana zbog opasnosti po zdravlje ljudi

Dodatno pojašnjavaju kako su tijela ubijenih osoba uklanjana zbog opasnosti po zdravlje ljudi.

“Cilj asanacije bojišta je dostojanstvena sahrana poginulih, zaštita životne sredine i sprječavanje širenja zaraznih bolesti na ljude i životinje”, navodi se u tekstu.

Pojašnjavaju u nastavku i način ukopavanja leševa žrtava.

“Leševi se sahranjuju bez sanduka, redaju se po slojevima jedan do drugog, svaki sloj se zasipa dezinfekcionim sredstvom i zemljom visine 0,5 – 0,75 metara, a iznad nivoa humka visine jedan metar. Humke se vidno obilježavaju kao masovne grobnice”, navodi se u tekstu.

Neovisno o činjenici da autori ove konstrukcije samim svojim pojašnjenjem, poput ovog o vidnom obilježavanju masovne grobnice, negiraju svoju tezu kojom se sistematsko skrivanje zločina nastoji predstaviti u drugačijem svjetlu, izdvaja se i oprečnost tumačenja najrelevantnijih međunarodnih sudova u odnosu na predstavljanje masovnih grobnica kao “poštivanje pravila ratovanja”.

Nepostojanje dokumentacije o masovnim grobnicama ocjenjuju kao “propust”

Nepostojanje bilo kakve dokumentacije o lokacijama masovnih grobnica, broju ukupanih tijela i njihovih identiteta ocjenjuju kao “propust”.

“Nakon borbenih dejstava na području Srebrenice u operaciji VRS od 11. jula 1995. godine i višednevnih borbi sa muslimanskim snagama tokom proboja iz okruženja, prema muslimanskim izvorima, brojka poginulih kreće se preko 2.000 poginulih što je zahtijevalo asanaciju terena, obzirom na ljetno stanje i visoke temperature u zoni operacije”, piše u tekstu.

Ponavljaju da brojni bošnjački i međunarodni krugovi godinama “neopravdano optužuju srpsku stranu za skrivanje zločina tvrdeći da se radi o planskim postupcima premještanja poginulih i zakopavanja pobijenih zarobljenika u posebne grobnice”.

“Zbog propagande srpska strana je optuživana za zloupotrebe asanacije bojišta koju su vršile jedinice Vojske RS-a i tvrdnji da su to bili planski postupci zakopavanja pobijenih zarobljenika i skrivanja stvarnih poginulih na pravcima proboja muslimanskih snaga iz Srebrenice. Upravo stoga, može se razumjeti vrlo složena situacija koja proističe iz obaveza asanacije kao aktivnosti civilne zaštite i privrednih i javnih preduzeća, te obaveza asanacije bojišta koja predstavlja aktivnosti nakon operacije VRS u određenoj zoni”, zaključuje se u tekstu.