5.2 C
Zenica
More

    Ukupno podjela

    Zenica
    scattered clouds
    5.2 ° C
    5.2 °
    5.2 °
    92 %
    0.2kmh
    26 %
    uto
    18 °
    sri
    21 °
    čet
    19 °
    pet
    20 °
    sub
    9 °

    Šta zabrana poricanja genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti znači za medije?

    Šta zabrana poricanja genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti znači za medije?

    Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini je Odlukom kojom se donosi Zakon o dopuni Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (objavljena 23.7.2021.godine) nametnuo odredbe kojima se zabranjuje poricanje, opravdavanje, umanjivanje zločina genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti te zabranjuje veličanje osoba osuđenih pravomoćnom presudom za iste zločine.

    Ovim izmjenama Krivičnog zakona BiH je dobila pravno uređenje na državnom nivou kojim se reguliše sveprisutna pojava osporavanja zločina. Odlukom se ne donosi ‘zakon protiv negiranja genocida’, kako se o Odluci izvještavalo, već se dopunama Krivičnog zakona dodaju stavovi u postojeći član 145a (Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti), a kojima je svrha pravno regulisati dosada neregulisanu oblast krivične odgovornosti za odobravanje, poricanje, umanjivanje ili opravdavanja zločina genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina.

    Normalizirano negiranje, umanjivanje, opravdavanje, veličanje pravomoćnim presudama utvrđenih zločina i odgovornih osoba je okosnica političkog djelovanja u BiH, ispunjava javni i medijski prostor, grubo vrijeđajući i osporavajući patnju i stradanja žrtava. Poricanje zločina je svaki pokušaj tvrdnje da se zločin nije dogodio, negiranje činjenično utvrđenih pojava i osporavanje namjere da se zločin počini. Pozivi na prestanak ovakvih retorika su bili prisutni jednako dugo koliko i poricanja i veličanja, kako od strane međunarodne zajednice tako i udruženja žrtava i civilnog društva, a u posljednje dvije godine i kroz pokretanje diskursa o neophodnosti donošenja zakona (forum ZFD i TRIAL International). Pored toga, pokrenute su inicijative za usvajanje kroz državne institucije zasebnog zakona i/ili izmjena Krivčnog zakona u četiri navrata, no sve redom su bile neuspješne i uz izostanak moralne i političke odgovornosti. Prestanak negiranja, umanjivanja, opravdavanja i veličanja ratnih zločina je civilizacijski zahtjev, temelj suočavanja sa prošlošću u kojoj su počinjeni zločini u ime etničkih grupa, nužan korak u izgradnji mira. Ipak, kada nema volje i odgovornosti za neselektivno prihvatanje pravomoćnih sudskih presuda za ratne zločine, onda je zakonska zabrana njihovog osporavanja ili opravdavnja neophodna.

    Sada kada su zakonske odredbe tu – šta zapravo znače?

    Dopunama Krivičnog zakona se ne zabranjuje odobravanje, poricanje, grubo umanjivanje ili pokušaj opravdavanja zločina genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina kao takvo, već se navedeno zabranjuje samo ukoliko je usmjereno protiv skupine osoba ili člana skupine određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, i to na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv takve skupine osoba ili člana takve skupine. Dakle, nije svako odobravanje, poricanje, grubo umanjivanje ili pokušaj opravdavanja zločina krivično djelo već samo ono koje bi moglo potaknuti na nasilje ili mržnju. Ovo je važno razumjeti s aspekta dokazivanja i procesuiranja ovog krivičnog djela. Dokazivanje namjere, subjektivnog/objektivnog poticanja nasilja ili mržnje jeste izazov za pravni postupak i utoliko može otežati rad na procesuiranju poricanja zločina. Međutim, ovakvo uređenje – gdje je krivično-pravna odgovornost za poricanje, odobravanje, umanjivanje i opravdavanje ratnih zločina uslovljena poticanjem nasilja ili mržnje, slijedi standarde iz Okvirne odluke Vijeća EU 2008/913/PUP o suzbijanju određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije kaznenopravnim sredstvima. Ujedno, ovakvo rješenje je zastupljeno u većini evropskih zemalja (poput Španije, Portugala, Malte, Hrvatske, Crne Gore, Srbije). Nivo procesuiranja (primjene) je pak različit – u zemljama regiona znatno niži u odnosu na zemlje EU. Za BiH se mora staviti naglasak već u ovoj fazi na odgovornost bh. pravosuđa da primjenjuje dopune Krivičnog zakona i da, bez obzira na potencijalne izazove, izgradi praksu koja će oživjeti svrhu ovih odredbi i omogućiti odgovoran odnos prema prošlosti.

    Daljom analizom novog stava 3. člana 145a Krivičnog zakona uočava se sveobuhvatan pristup u normiranju onoga što je zabranjeno. Ovaj stav tako definira da su zabranjene radnje odobravanja, poricanja, grubog umanjivanja ili pokušaja opravdavanja (dakle, ne samo negiranje); da se ove radnje odnose na zločine genocida, zločine protiv čovječnosti ili ratne zločine (ne samo genocida) i to one koji su utvrđeni pravomoćnom presudom u skladu s Poveljom Međunarodnog vojnog suda ili Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog krivičnog suda ili suda u Bosni i Hercegovini. Naravno, uz već navedeni uslov da su počinjeni na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv skupine osoba ili člana takve skupine. Ovakvom formulacijom odredba obuhvata standarde postavljene Okvirne odluke Vijeća EU 2008/913/PUP ali i prevazilazi nedostatke koje su određena zakonodavstva pokazala prilikom uređivanja ove materije. Prije svega, obuhvaćeni su svi oblici poricanja koji su zastupljeni u BiH, poput umanjivanja karaktera i/ili obima zločina („broj žrtava je manji“, „žrtve nisu civili nego vojnici“, „bio je zločin ali ne genocid“), opravdavanja i odobravanja zločina („svi su činili zločine“, „mi smo se branili“, „učinjeno je neophodno za opstanak nacije“). Nadalje, zabranjuje se poricanje ili opravdavanje svih počinjenih zločina a ne samo genocida, kako se tendenciozno interpretira Odluka i dopuna Krivičnog zakona. Ovdje su obuhvaćeni i ratni zločini i zločini protiv čovječnosti, koji su utvrđeni pravomoćnim presudama sudova koji su imali u nadležnosti krivična suđenja za ratne zločine u BiH.

    Posebnu vrijednost donosi stav 6. dopuna, koji normira zabranu veličanja osoba osuđenih pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin. Kažnjivo krivično djelo je u BiH sada: dodjela priznanja, nagrada, spomenica, bilo kakav podsjetnik ili bilo kakva privilegiju; imenovanje javnog objekta kao što je ulica, trg, park, most, institucija, ustanova, općina ili grad, naselje i naseljeno mjesto, ili slično; registracija naziv ili bilo na koji način veličanje osobe osuđene pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin. Ova odredba nema element uslovljenosti (poticanje nasilja ili mržnje), što znači da se može lakše i brže dokazivati i procesuirati. Važnost ove odredbe posebno leži u činjenici da je veličanje osuđenih ratnih zločinaca ozbiljan društveni problem u BiH. Veličanje ratnih zločinaca koje je zastupljeno u BiH je analizirano i sistematizirano u studiji „Nazivanje ratnih zločina pravim imenom“ i čine ga: nazivanje javnih prostora (ulica, javnih ustanova) prema osuđenim ratnim zločincima; isticanje fotografija ratnih zločinaca na javnim skupovima; dodjela odlikovanja osuđenim ratnim zločincima; održavanje memorijala te podizanje spomenika i murala kojima se veličaju ratni zločinci; osnivanje i djelovanje udruženja i organizacija od strane ratnih zločinaca ili u vidu podrške ratnim zločincima, njihova javna okupljanja i postrojavanja; direktna ili indirektna finansijska podrška osuđenim ratnim zločincima i njihovim porodicama iz javnih budžeta.

    Dopunama se proširuje prethodni stav 2. člana 145a Krivičnog zakona, sada stav 7. u odnosu na kazne za počinitelje krivičnog djela iz stavova 3. i 4.[iv] tako da se sada precizno odnosi na dužnosnike ili odgovorne osobe ili zaposlenike u instituciji vlasti ili bilo kojem organu koji se financira putem javnog proračuna, a koji će se kaznit kaznom zatvora od najmanje tri godine.

    U pogledu sankcija (kazni), dopune iz Odluke slijede standarde zemalja koje imaju krivične odredbe za negiranje, opravdavanje, umanjivanje, veličanje ratnih zločina. Zatvorska kazna do tri ili pet godina najčešća je kazna u Evropi. Kazna je najteža u Austriji i predviđa zatvorsku kaznu od jedne do deset godina, u teškim slučajevima do dvadeset godina.

    Šta Odluka visokog predstavnika znači za medije u Bosni i Hercegovini?

    Uloga medija u odobravanju, poricanju, umanjivanju, opravdavanju zločina i veličanju zločinaca je velika. Mediji ne samo da prenose izjave, već i kreiraju sadržaj kojim se osporavaju činjenice utvrđene pravomoćnim sudskim presudama. Oblikovanje javnog mnijenja, uticaj medija na društvenu dinamiku, ali i odgovornost za posljedice koje plasirani sadržaji proizvode moraju biti sagledane i iz perspektive dopuna Krivičnog zakona. No, krenimo redom – jesu li mediji aktivni akteri negiranja/veličanja presuđenih ratnih zločina i zločinaca?

    Izvještaj o negiranju genocida u Srebrenici za 2021.godinu je pokazao su u izvještajnom periodu registrovana 234 čina negiranja genocida u javnom, odnosno medijskom prostoru u BiH i regiji. Najviše ih se odigralo u Srbiji (142), u BiH (60, od čega 57 u RS) i Crnoj Gori (19). Najviše onih koji su negirali genocid su iz oblasti politike, slijede osobe koje rade u medijima i medijske organizacije, osobe iz oblasti kulture i umjetnosti, osobe i institucije iz oblasti obrazovanja i nauke, te razni vidovi desničarski orijentisanog aktivizma. Mediji se ne pojavljuju samo kao platforme koje daju prostor negatorima genocida, već i kao akteri koji ga negiraju svojim sopstvenim “glasom”, kroz tvrdnje iznesene direktno od strane novinara/ki (27 slučajeva). Mediji koji su aktivno negirali ili prenosili negiranja su najčešće internetske stranice štampanih novinskih izdanja, za kojima slijede web portali, novinske agencije i internetske stranice televizijskih kuća. Negiranjem se bave mediji i u privatnom i u javnom vlasništvu.

    Naravno, primjer negiranja genocida u Srebrenici je primjer samo jednog segmenta koji regulišu nove odredbe Krivičnog zakona. Genocid u Srebrenici jeste bio najvidljiviji i u svim reakcijama na Odluku visokog predstavnika iz prostog razloga što je to tačka najvećeg prijepora u narativima o prošlosti. Ne smije se pak dozvoliti krivo interpretiranje i zapostavljanje činjenice da ove odredbe uključuju sve ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Praksa negiranja ili opravdavanja je prisutna i u pogledu drugih zločina u BiH, no polarizacija se može uočiti tačno po etničkim ‘stranama’ medija koji izvještavaju.

    Prema novim odredbama Krivičnog zakona, mediji su također odgovorni za odobravanje, poricanje, umanjivanje, opravdavanju zločina genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti ukoliko potiču nasilje ili mržnju, odnosno ukoliko ovo izvrše tako da javnosti učini dostupnim ili joj distribuira letke, slike ili druge materijale. To znači da senzacionalistički, huškački, sadržaji usmjereni protiv skupine osoba ili člana skupine određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, koji osporavaju u bilo kojem segmentu pravomoćnim presudama utvrđene zločine podliježu zabrani, odnosno krivičnoj odgovornosti. Ovdje je potrebno posebno imati u vidu mogućnosti komentarisanja u online medijima u kojima se omogućava razvijanje nasilja, govora mržnje, prijetnji ili poziva na nasilje. Sadržaji koji su kreirani sa namjerom da negiraju ili opravdaju ili umanje zločine definirane Krivičnim zakonom, te potaknu nasilje ili mržnju jesu zabranjeni.

    Sa druge strane, prenošenje tuđih (političkih, medijskih, i slično) izjava ili izjava iznesenih u intervjuima koji sadržavaju negiranje, opravdavanje, umanjivanje ovih zločina bi morali biti kreirani isključivo kao izvještaj o događaju, odnosno ne uključivati podršku takvim izjavama, i označiti ih kao nezakonite i neprihvatljive (jasno distanciranje od stavova koji se prenose) no u isto vrijeme koristiti ton koji neće raspirivati tenzije. Važno je naravno imati u vidu doprinos medija raspravama o stvarima od javnog interesa, gdje pripada i ova oblast. Dakle, odsustvo senzacionalističkog izvještavanja i o pojavama negiranja treba postati norma u medijskom izvještavanju. Iako pozivanje na odgovorno, tačno i neovisno medijsko djelovanje nije novost, ove odredbe ga sada stavljaju u pravni okvir krivične odgovornosti, što nije van standarda koji postoje i u drugim zemljama.

    Mediji su također obuhvaćeni odredbama o zabrani veličanja osoba osuđenih pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin. Ovu odgovornost, kako je ranije u tekstu objašnjeno,  ne uslovljava poticanje nasilja ili mržnje – što znači da bilo koja forma veličanja u medijima povlači krivično-pravnu odgovornost i sankciju. Na teritoriji BiH stoga više nije dozvoljeno da mediji osuđene ratne zločince nazivaju herojima, niti objavljuju sadržaje kojima se isti slave.

    Kada se raspravlja o zakonima koji zabranjuju negiranje genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, često se čuje argument da ti zakoni ograničavaju slobodu izražavanja, što je garantirano Poveljom EU o temeljnim pravima. Kao što je navedeno u Povelji, ograničenje slobode izražavanja onih koji negiraju može biti prihvatljivo kako bi se zaštitila osnovna prava drugih. Sloboda izražavanja zaštićena je kao ljudsko pravo i u okviru nacionalnog prava u BiH, no ovo nije apsolutno pravo. Ograničenja tako predviđaju i Kodeks za štampu i online medije BiH, Kodeks o audiovizuelnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija. Sloboda izražavanja nije ugrožena dopunama Krivičnog zakona jer radnje i njihove posljedice propisane ovim odredbama čine zloupotrebu slobode izražavanja – lažno izvještavanje, govor mržnje i kao takvi ne mogu biti zaštićeni slobodom izražavanja.

    (Ne)prihvatanje Odluke visokog predstavnika

    Negativne reakcije i otpor koji su se pojavili nakon objave Odluke kojom se donosi Zakon o dopuni Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine su bili očekivani i u svom sadržaju podudarni sa retorikom koja je bila prisutna i u pogledu OHR-a u BiH i u pogledu negiranja ratnih zločina i veličanja ratnih zločinaca. Odluka je legitimna i u okviru nadležnosti koji ima Visoki predstavnik u BiH. Korištenje Bonskih ovlasti za donošenje ove Odluke je utemeljeno, Odluka je obuhvatila sve dosadašnje pojavne oblike problema kojeg treba normirati, odnosi se na sve ratne zločine i zločince i uslijedila je nakon i više nego dovoljno ostavljenih prilika i poticaja državi i političkim elitama da same odaberu odgovoran stav prema poricanju, odobravanju i veličanju presuđenih ratnih zločina/zločinaca ili usvoje zakonske odredbe kojima bi se ova materija uredila. Sveprisutni ‘nedostatak političke volje’ je doveo do situacije u kojoj se zakonske odredbe nameću umjesto da se usvajaju.

    Nijednoj etničkoj grupi u BiH neće zasigurno biti lošije zbog ovih dopuna Krivičnog zakona BiH. Suviše dugo i suviše intenzivno su interpretacije prošlosti umjesto činjenica ispunjavale politički i javni diskurs, šireći ideologije, mržnju i podjele iz devedesetih. Sakrivanje pojedinačnih političkih interesa iza nacije, etnije i kolektiviteta – jednako kao i nedostatak efikasnog otpora istom – doveli su do toga da se na jasne zakonske (i potpuno etnički neutralne) odredbe reaguje kao na napad. O osporavanju legitimiteta sudova i presuda za ratne zločine je ovdje suvišno i raspravljati, jer se isti crpe iz identičnog (politički orijentisanog) izvora, zanemarujući činjenice, dokaze, pa i postupke. Svrha krivičnih suđenja je da uspostave činjeničnu, forenzičku, istinu a državna i društvena obaveza je da tu istinu izraženu kroz presude provodi i prihvati. Odlukom visokog predstavnika kojom se donosi Zakon o dopuni Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine se zapravo uspostavlja mehanizam za ono što nije postojalo u BiH – omogućavanje da se krivična pravda i činjenice prenesu u društvenu stvarnost i da umjesto zadržavanja u interpretacijama omogući suočavanje sa počinjenim zločinima kako bi se mogla graditi sigurna i mirna budućnost. Cilj donošenja ovakve zakonske regulative je prekidanje s kulturom nekažnjivosti te sprečavanje nastavka zapaljivih retorika i produbljivanje podjela u BiH. Zakonskom regulacijom se, toga treba biti svjestan, neće riješiti svi izazovi u suočavanju s prošlošću, no zakonska regulativa zajedno s kontinuiranim radom u drugim oblastima (obrazovanje, kultura, civilno društvo, mediji) važan je segment izgradnje održivog mira i demokratskog razvoja u bosanskohercegovačkom kontekstu.

    Odluku i dopune Krivičnog zakona stoga treba razumjeti kao važan korak za istinu i pomirenje, međutim treba istaknuti da je negiranje, opravdavanje, veličanje svih pravomoćnim presudama utvrđenih ratnih zločina ujedno ono što je civilizacijski, moralno pa i zakonski trebalo biti spriječeno mnogo ranije. Ovim borba ne prestaje već počinje, ali sada u drugoj perspektivi – postojanje zakonskih odredbi zahtijeva njihovu primjenu.

    Ovo je možda posljednja istinska prilika da odgovornost i spremnost za prestanak i sprečavanje negiranja, opravdavanja, umanjivanja i veličanja zločina genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti dođe iz institucija i od dužnosnika u BiH.

    Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini je Odlukom kojom se donosi Zakon o dopuni Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (objavljena 23.7.2021.godine) nametnuo odredbe kojima se zabranjuje poricanje, opravdavanje, umanjivanje zločina genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti te zabranjuje veličanje osoba osuđenih pravomoćnom presudom za iste zločine.

    Ovim izmjenama Krivičnog zakona BiH je dobila pravno uređenje na državnom nivou kojim se reguliše sveprisutna pojava osporavanja zločina. Odlukom se ne donosi ‘zakon protiv negiranja genocida’, kako se o Odluci izvještavalo, već se dopunama Krivičnog zakona dodaju stavovi u postojeći član 145a (Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti), a kojima je svrha pravno regulisati dosada neregulisanu oblast krivične odgovornosti za odobravanje, poricanje, umanjivanje ili opravdavanja zločina genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina.

    Normalizirano negiranje, umanjivanje, opravdavanje, veličanje pravomoćnim presudama utvrđenih zločina i odgovornih osoba je okosnica političkog djelovanja u BiH, ispunjava javni i medijski prostor, grubo vrijeđajući i osporavajući patnju i stradanja žrtava. Poricanje zločina je svaki pokušaj tvrdnje da se zločin nije dogodio, negiranje činjenično utvrđenih pojava i osporavanje namjere da se zločin počini. Pozivi na prestanak ovakvih retorika su bili prisutni jednako dugo koliko i poricanja i veličanja, kako od strane međunarodne zajednice tako i udruženja žrtava i civilnog društva, a u posljednje dvije godine i kroz pokretanje diskursa o neophodnosti donošenja zakona (forum ZFD i TRIAL International). Pored toga, pokrenute su inicijative za usvajanje kroz državne institucije zasebnog zakona i/ili izmjena Krivčnog zakona u četiri navrata, no sve redom su bile neuspješne i uz izostanak moralne i političke odgovornosti. Prestanak negiranja, umanjivanja, opravdavanja i veličanja ratnih zločina je civilizacijski zahtjev, temelj suočavanja sa prošlošću u kojoj su počinjeni zločini u ime etničkih grupa, nužan korak u izgradnji mira. Ipak, kada nema volje i odgovornosti za neselektivno prihvatanje pravomoćnih sudskih presuda za ratne zločine, onda je zakonska zabrana njihovog osporavanja ili opravdavnja neophodna.

    Sada kada su zakonske odredbe tu – šta zapravo znače?

    Dopunama Krivičnog zakona se ne zabranjuje odobravanje, poricanje, grubo umanjivanje ili pokušaj opravdavanja zločina genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina kao takvo, već se navedeno zabranjuje samo ukoliko je usmjereno protiv skupine osoba ili člana skupine određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, i to na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv takve skupine osoba ili člana takve skupine. Dakle, nije svako odobravanje, poricanje, grubo umanjivanje ili pokušaj opravdavanja zločina krivično djelo već samo ono koje bi moglo potaknuti na nasilje ili mržnju. Ovo je važno razumjeti s aspekta dokazivanja i procesuiranja ovog krivičnog djela. Dokazivanje namjere, subjektivnog/objektivnog poticanja nasilja ili mržnje jeste izazov za pravni postupak i utoliko može otežati rad na procesuiranju poricanja zločina. Međutim, ovakvo uređenje – gdje je krivično-pravna odgovornost za poricanje, odobravanje, umanjivanje i opravdavanje ratnih zločina uslovljena poticanjem nasilja ili mržnje, slijedi standarde iz Okvirne odluke Vijeća EU 2008/913/PUP o suzbijanju određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije kaznenopravnim sredstvima. Ujedno, ovakvo rješenje je zastupljeno u većini evropskih zemalja (poput Španije, Portugala, Malte, Hrvatske, Crne Gore, Srbije). Nivo procesuiranja (primjene) je pak različit – u zemljama regiona znatno niži u odnosu na zemlje EU. Za BiH se mora staviti naglasak već u ovoj fazi na odgovornost bh. pravosuđa da primjenjuje dopune Krivičnog zakona i da, bez obzira na potencijalne izazove, izgradi praksu koja će oživjeti svrhu ovih odredbi i omogućiti odgovoran odnos prema prošlosti.

    Daljom analizom novog stava 3. člana 145a Krivičnog zakona uočava se sveobuhvatan pristup u normiranju onoga što je zabranjeno. Ovaj stav tako definira da su zabranjene radnje odobravanja, poricanja, grubog umanjivanja ili pokušaja opravdavanja (dakle, ne samo negiranje); da se ove radnje odnose na zločine genocida, zločine protiv čovječnosti ili ratne zločine (ne samo genocida) i to one koji su utvrđeni pravomoćnom presudom u skladu s Poveljom Međunarodnog vojnog suda ili Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog krivičnog suda ili suda u Bosni i Hercegovini. Naravno, uz već navedeni uslov da su počinjeni na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv skupine osoba ili člana takve skupine. Ovakvom formulacijom odredba obuhvata standarde postavljene Okvirne odluke Vijeća EU 2008/913/PUP ali i prevazilazi nedostatke koje su određena zakonodavstva pokazala prilikom uređivanja ove materije. Prije svega, obuhvaćeni su svi oblici poricanja koji su zastupljeni u BiH, poput umanjivanja karaktera i/ili obima zločina („broj žrtava je manji“, „žrtve nisu civili nego vojnici“, „bio je zločin ali ne genocid“), opravdavanja i odobravanja zločina („svi su činili zločine“, „mi smo se branili“, „učinjeno je neophodno za opstanak nacije“). Nadalje, zabranjuje se poricanje ili opravdavanje svih počinjenih zločina a ne samo genocida, kako se tendenciozno interpretira Odluka i dopuna Krivičnog zakona. Ovdje su obuhvaćeni i ratni zločini i zločini protiv čovječnosti, koji su utvrđeni pravomoćnim presudama sudova koji su imali u nadležnosti krivična suđenja za ratne zločine u BiH.

    Posebnu vrijednost donosi stav 6. dopuna, koji normira zabranu veličanja osoba osuđenih pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin. Kažnjivo krivično djelo je u BiH sada: dodjela priznanja, nagrada, spomenica, bilo kakav podsjetnik ili bilo kakva privilegiju; imenovanje javnog objekta kao što je ulica, trg, park, most, institucija, ustanova, općina ili grad, naselje i naseljeno mjesto, ili slično; registracija naziv ili bilo na koji način veličanje osobe osuđene pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin. Ova odredba nema element uslovljenosti (poticanje nasilja ili mržnje), što znači da se može lakše i brže dokazivati i procesuirati. Važnost ove odredbe posebno leži u činjenici da je veličanje osuđenih ratnih zločinaca ozbiljan društveni problem u BiH. Veličanje ratnih zločinaca koje je zastupljeno u BiH je analizirano i sistematizirano u studiji „Nazivanje ratnih zločina pravim imenom“ i čine ga: nazivanje javnih prostora (ulica, javnih ustanova) prema osuđenim ratnim zločincima; isticanje fotografija ratnih zločinaca na javnim skupovima; dodjela odlikovanja osuđenim ratnim zločincima; održavanje memorijala te podizanje spomenika i murala kojima se veličaju ratni zločinci; osnivanje i djelovanje udruženja i organizacija od strane ratnih zločinaca ili u vidu podrške ratnim zločincima, njihova javna okupljanja i postrojavanja; direktna ili indirektna finansijska podrška osuđenim ratnim zločincima i njihovim porodicama iz javnih budžeta.

    Dopunama se proširuje prethodni stav 2. člana 145a Krivičnog zakona, sada stav 7. u odnosu na kazne za počinitelje krivičnog djela iz stavova 3. i 4.[iv] tako da se sada precizno odnosi na dužnosnike ili odgovorne osobe ili zaposlenike u instituciji vlasti ili bilo kojem organu koji se financira putem javnog proračuna, a koji će se kaznit kaznom zatvora od najmanje tri godine.

    U pogledu sankcija (kazni), dopune iz Odluke slijede standarde zemalja koje imaju krivične odredbe za negiranje, opravdavanje, umanjivanje, veličanje ratnih zločina. Zatvorska kazna do tri ili pet godina najčešća je kazna u Evropi. Kazna je najteža u Austriji i predviđa zatvorsku kaznu od jedne do deset godina, u teškim slučajevima do dvadeset godina.

    Šta Odluka visokog predstavnika znači za medije u Bosni i Hercegovini?

    Uloga medija u odobravanju, poricanju, umanjivanju, opravdavanju zločina i veličanju zločinaca je velika. Mediji ne samo da prenose izjave, već i kreiraju sadržaj kojim se osporavaju činjenice utvrđene pravomoćnim sudskim presudama. Oblikovanje javnog mnijenja, uticaj medija na društvenu dinamiku, ali i odgovornost za posljedice koje plasirani sadržaji proizvode moraju biti sagledane i iz perspektive dopuna Krivičnog zakona. No, krenimo redom – jesu li mediji aktivni akteri negiranja/veličanja presuđenih ratnih zločina i zločinaca?

    Izvještaj o negiranju genocida u Srebrenici za 2021.godinu je pokazao su u izvještajnom periodu registrovana 234 čina negiranja genocida u javnom, odnosno medijskom prostoru u BiH i regiji. Najviše ih se odigralo u Srbiji (142), u BiH (60, od čega 57 u RS) i Crnoj Gori (19). Najviše onih koji su negirali genocid su iz oblasti politike, slijede osobe koje rade u medijima i medijske organizacije, osobe iz oblasti kulture i umjetnosti, osobe i institucije iz oblasti obrazovanja i nauke, te razni vidovi desničarski orijentisanog aktivizma. Mediji se ne pojavljuju samo kao platforme koje daju prostor negatorima genocida, već i kao akteri koji ga negiraju svojim sopstvenim “glasom”, kroz tvrdnje iznesene direktno od strane novinara/ki (27 slučajeva). Mediji koji su aktivno negirali ili prenosili negiranja su najčešće internetske stranice štampanih novinskih izdanja, za kojima slijede web portali, novinske agencije i internetske stranice televizijskih kuća. Negiranjem se bave mediji i u privatnom i u javnom vlasništvu.

    Naravno, primjer negiranja genocida u Srebrenici je primjer samo jednog segmenta koji regulišu nove odredbe Krivičnog zakona. Genocid u Srebrenici jeste bio najvidljiviji i u svim reakcijama na Odluku visokog predstavnika iz prostog razloga što je to tačka najvećeg prijepora u narativima o prošlosti. Ne smije se pak dozvoliti krivo interpretiranje i zapostavljanje činjenice da ove odredbe uključuju sve ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Praksa negiranja ili opravdavanja je prisutna i u pogledu drugih zločina u BiH, no polarizacija se može uočiti tačno po etničkim ‘stranama’ medija koji izvještavaju.

    Prema novim odredbama Krivičnog zakona, mediji su također odgovorni za odobravanje, poricanje, umanjivanje, opravdavanju zločina genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti ukoliko potiču nasilje ili mržnju, odnosno ukoliko ovo izvrše tako da javnosti učini dostupnim ili joj distribuira letke, slike ili druge materijale. To znači da senzacionalistički, huškački, sadržaji usmjereni protiv skupine osoba ili člana skupine određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, koji osporavaju u bilo kojem segmentu pravomoćnim presudama utvrđene zločine podliježu zabrani, odnosno krivičnoj odgovornosti. Ovdje je potrebno posebno imati u vidu mogućnosti komentarisanja u online medijima u kojima se omogućava razvijanje nasilja, govora mržnje, prijetnji ili poziva na nasilje. Sadržaji koji su kreirani sa namjerom da negiraju ili opravdaju ili umanje zločine definirane Krivičnim zakonom, te potaknu nasilje ili mržnju jesu zabranjeni.

    Sa druge strane, prenošenje tuđih (političkih, medijskih, i slično) izjava ili izjava iznesenih u intervjuima koji sadržavaju negiranje, opravdavanje, umanjivanje ovih zločina bi morali biti kreirani isključivo kao izvještaj o događaju, odnosno ne uključivati podršku takvim izjavama, i označiti ih kao nezakonite i neprihvatljive (jasno distanciranje od stavova koji se prenose) no u isto vrijeme koristiti ton koji neće raspirivati tenzije. Važno je naravno imati u vidu doprinos medija raspravama o stvarima od javnog interesa, gdje pripada i ova oblast. Dakle, odsustvo senzacionalističkog izvještavanja i o pojavama negiranja treba postati norma u medijskom izvještavanju. Iako pozivanje na odgovorno, tačno i neovisno medijsko djelovanje nije novost, ove odredbe ga sada stavljaju u pravni okvir krivične odgovornosti, što nije van standarda koji postoje i u drugim zemljama.

    Mediji su također obuhvaćeni odredbama o zabrani veličanja osoba osuđenih pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin. Ovu odgovornost, kako je ranije u tekstu objašnjeno,  ne uslovljava poticanje nasilja ili mržnje – što znači da bilo koja forma veličanja u medijima povlači krivično-pravnu odgovornost i sankciju. Na teritoriji BiH stoga više nije dozvoljeno da mediji osuđene ratne zločince nazivaju herojima, niti objavljuju sadržaje kojima se isti slave.

    Kada se raspravlja o zakonima koji zabranjuju negiranje genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, često se čuje argument da ti zakoni ograničavaju slobodu izražavanja, što je garantirano Poveljom EU o temeljnim pravima. Kao što je navedeno u Povelji, ograničenje slobode izražavanja onih koji negiraju može biti prihvatljivo kako bi se zaštitila osnovna prava drugih. Sloboda izražavanja zaštićena je kao ljudsko pravo i u okviru nacionalnog prava u BiH, no ovo nije apsolutno pravo. Ograničenja tako predviđaju i Kodeks za štampu i online medije BiH, Kodeks o audiovizuelnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija. Sloboda izražavanja nije ugrožena dopunama Krivičnog zakona jer radnje i njihove posljedice propisane ovim odredbama čine zloupotrebu slobode izražavanja – lažno izvještavanje, govor mržnje i kao takvi ne mogu biti zaštićeni slobodom izražavanja.

    (Ne)prihvatanje Odluke visokog predstavnika

    Negativne reakcije i otpor koji su se pojavili nakon objave Odluke kojom se donosi Zakon o dopuni Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine su bili očekivani i u svom sadržaju podudarni sa retorikom koja je bila prisutna i u pogledu OHR-a u BiH i u pogledu negiranja ratnih zločina i veličanja ratnih zločinaca. Odluka je legitimna i u okviru nadležnosti koji ima Visoki predstavnik u BiH. Korištenje Bonskih ovlasti za donošenje ove Odluke je utemeljeno, Odluka je obuhvatila sve dosadašnje pojavne oblike problema kojeg treba normirati, odnosi se na sve ratne zločine i zločince i uslijedila je nakon i više nego dovoljno ostavljenih prilika i poticaja državi i političkim elitama da same odaberu odgovoran stav prema poricanju, odobravanju i veličanju presuđenih ratnih zločina/zločinaca ili usvoje zakonske odredbe kojima bi se ova materija uredila. Sveprisutni ‘nedostatak političke volje’ je doveo do situacije u kojoj se zakonske odredbe nameću umjesto da se usvajaju.

    Nijednoj etničkoj grupi u BiH neće zasigurno biti lošije zbog ovih dopuna Krivičnog zakona BiH. Suviše dugo i suviše intenzivno su interpretacije prošlosti umjesto činjenica ispunjavale politički i javni diskurs, šireći ideologije, mržnju i podjele iz devedesetih. Sakrivanje pojedinačnih političkih interesa iza nacije, etnije i kolektiviteta – jednako kao i nedostatak efikasnog otpora istom – doveli su do toga da se na jasne zakonske (i potpuno etnički neutralne) odredbe reaguje kao na napad. O osporavanju legitimiteta sudova i presuda za ratne zločine je ovdje suvišno i raspravljati, jer se isti crpe iz identičnog (politički orijentisanog) izvora, zanemarujući činjenice, dokaze, pa i postupke. Svrha krivičnih suđenja je da uspostave činjeničnu, forenzičku, istinu a državna i društvena obaveza je da tu istinu izraženu kroz presude provodi i prihvati. Odlukom visokog predstavnika kojom se donosi Zakon o dopuni Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine se zapravo uspostavlja mehanizam za ono što nije postojalo u BiH – omogućavanje da se krivična pravda i činjenice prenesu u društvenu stvarnost i da umjesto zadržavanja u interpretacijama omogući suočavanje sa počinjenim zločinima kako bi se mogla graditi sigurna i mirna budućnost. Cilj donošenja ovakve zakonske regulative je prekidanje s kulturom nekažnjivosti te sprečavanje nastavka zapaljivih retorika i produbljivanje podjela u BiH. Zakonskom regulacijom se, toga treba biti svjestan, neće riješiti svi izazovi u suočavanju s prošlošću, no zakonska regulativa zajedno s kontinuiranim radom u drugim oblastima (obrazovanje, kultura, civilno društvo, mediji) važan je segment izgradnje održivog mira i demokratskog razvoja u bosanskohercegovačkom kontekstu.

    Odluku i dopune Krivičnog zakona stoga treba razumjeti kao važan korak za istinu i pomirenje, međutim treba istaknuti da je negiranje, opravdavanje, veličanje svih pravomoćnim presudama utvrđenih ratnih zločina ujedno ono što je civilizacijski, moralno pa i zakonski trebalo biti spriječeno mnogo ranije. Ovim borba ne prestaje već počinje, ali sada u drugoj perspektivi – postojanje zakonskih odredbi zahtijeva njihovu primjenu.

    Ovo je možda posljednja istinska prilika da odgovornost i spremnost za prestanak i sprečavanje negiranja, opravdavanja, umanjivanja i veličanja zločina genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti dođe iz institucija i od dužnosnika u BiH.

    Posljednje objavljeno