8.7 C
Zenica
More

    Ukupno podjela

    Posljednje objavljeno

    U Zenici predstavljeno drugo izdanje knjige “Izmišljeni neprijatelj – Cazinska buna 1950.”

    U Zenici predstavljeno drugo izdanje knjige “Izmišljeni neprijatelj – Cazinska buna 1950.”

    Katedra za historiju države i prava Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici organizirala je predstavljanje drugog izdanja knjige “Izmišljeni neprijatelj – Cazinska buna 1950.” autora mr. Ahmeta Čovića iz Cazina.

    Knjiga je, kako je istakao 81-godišnji Čović, svjedočenje o vremenu u kojem je vlast izvršila nasilje nad vlastitim narodom, a jedna od žrtava bio je i njegov rahmetli otac, tada 30-godišnji Ale, koji je bio i među 16 osuđenika na smrt te među šest koji su i streljani.

    “U improviziranom vojnom suđenju, koje je trajalo od 22. maja do 6. juna 1950. godine na osam improviziranih sudskih procesa, osuđeno je ukupno 285 ustanika, od kojih je više od 50 posto osuđeno na vremenske od 14 do 20 godina zatvora, dok je 16 ustanika osuđeno i na smrt streljanjem. Među njima bio je i moj otac. Šest ljudi je strijeljano u Sarajevu, u Streljani Vraca, a među njima je bio i moj otac. Nažalost, tako je bilo. To smo sve, kasnije, saznali te predočili bosanskohercegovačkoj i svjetskoj javnosti”, naglasio je Čović.

    Drugo izdanje ove knjige, koje je izašlo ove godine, odnosno tačno 10 godina od štampanja njenog prvog izdanja, izašlo je i u vremenu kada je ponovno aktualizirana Rezolucija o osudi masovnog kršenja ljudskih prava civilnog stanovništva u Cazinskoj krajini 1950. godine i zločina počinjenih od strane komunističkog režima bivše Jugoslavije/Federativne narodne republike Jugoslavije, koju su historičarka Vera Kržišnik-Bukić i on sačinili još 2010. godine.

    Rezoluciju je već usvojilo Općinsko vijeće Cazina i Skupština Unsko-sanskog kantona, nakon čega je upućena na razmatranje i usvajanje Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine i Parlamentarnoj skupštini BiH.

    “Rezolucija treba da osudi ondašnji komunistički odnos prema narodu Cazinske krajine, a drugi je zahtjev da, nakon što se usvoji Rezolucija, donese zakon o rehabilitaciji žrtava i same Cazinske krajine. To nam je bio cilj”, kazao je Čović.

    Podsjetio je kako mu je posebno drago što je knjiga zabilježila i zeničku promociju, jer mu je Grad Zenica u kojem je živio do proteklog rata u BiH, za njegov dugogodišnji predan rad 1976. godine dodijelio tada i najviše priznanje – “Dvanaestoaprilsku nagradu”.

    “Sudbina je htjela, a i život je to opredijelio, da sam kao mlad čovjek direktno sa fakulteta došao u Zenicu. Zaposlio sam se i ostao živjeti. Radio sam na Radničkom univerzitetu, koji je tada bio zadužen da izvodi i nastavu za ondašnje zatvorenike zeničkog kaznenog doma. Tako da sam bio u prilici da više godina ulazim na kapiju Kazneno-popravnog doma Zenica i da gledam te ljude. Svaki puta kada bih ušao, vidio sam moje “zemljake” kako ošišani na “nulu”, vezanih ruku te u starom i ukrpanom odijelu ulaze i tu će ostati godinama. Neki su od njih radili u jami “Barbari” (današnja “Stara jama” Rudnika mrkog uglja Zenica), a jedan od njih mi je rekao: Radio sam tamo dok je jama bila duboka 200 metara, a dok sam ja još bio, produbljena je na 400 metara. Onda mu ja kažem da sam i ja, kao direktor Rudarske škole u Zenici, ulazio u tu istu jamu pa znam kako to izgleda. Eto, to je bila sudbina i moja i tih ljudi”, kazao je Čović, koji je godinama vrijedno prikupljao svjedočenja.

    Redovni profesor i šef Katedre za historiju države i prava zeničkog fakulteta prof. dr. Dževad Drino istakao je kako je zenička promocija ove knjige “čekala 10 godina od prvog izdanja”.

    “Knjiga govori o najvećoj poslijeratnoj mrlji u razvoju BiH, a to je represija državnih organa koja je preduzeta prema učesnicima te Prve seljačke bune u socijalizmu, kako je kasnije dobila simboličan naziv. U samim oružanim sukobima ubijeno je 10 ljudi, a kasnije je, prema istraživanju Čovića, više stotina osoba osuđeno na 4.200 godina zatvora, od čega najveći dio na prinudni rad u Rudnik Breza i Rudnik Zenica. Takva je represija bila nezamisliva prema svim drugim učesnicima”, naglasio je Drino.

    Buna je izbila zbog “prisilnog otkupa, gdje je ljudima rezrezivan otkup u poljoprivrednim proizvodima koji oni, jednostavno, nisu imali niti su mogli proizvesti i steći višak poljoprivrednih proizvoda sa tako oskudnih dijelova, kao što je Cazinska Krajina”.

    “Represija je bila strahovita. Streljano je ukupno šest ljudi, a ostali su pomilovani. Deset je ljudi stradalo u oružanim sukobima na licu mjesta. Što je najgore, recimo ja sam uzeo Krivični zakon FNRJ u kojem ne postoji kazna prinudnog preseljenja, koja je ovdje bila primijenjena. Raseljena su cijela sela, cijele porodice”, kazao je Drino.

    Raseljeno je ukupno 711 osoba, od kojih najveći dio na područje općine Srbac, a porodica Ahmeta Čovića, istakao je Drino, živjela je na svinjogojskoj farmi u Srpcu. To je, dodao je, bio poseban vid “diskriminacije i maltretiranja žrtava”.

    “Knjiga je biografsko viđenje jedne priče o buni, o spontanom ustanku običnog čovjeka na Krajini protiv jedne represije i sistema. To je bila želja ljudi da se, jednostavno, izbore za neka svoja prava te da se popusti ta priča o otkupu. Da se, jednostavno, oni ljudi koji su bili razočarani šta se sa njima radi i kako se sa njima postupa, a koji su iznijeli rat i revoluciju na svojim leđima”, istakao je profesor historije u Općoj gimnaziji Zenica Hikmet Krkalić.

    Mnogi raseljeni nikada se više nisu vratili u svoja sela, a porodice se nisu dugo godina mogle oporaviti od nepravde koja im je načinjena.

    Promotori knjige bili su još i dr. sc. Taib Spahić i doc.dr.sc. Mirza Džananović, koji su bili i među recenzentima ove knjige.

    Pratite nas i na Twitteru, Facebooku i Instagramu.

    Katedra za historiju države i prava Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici organizirala je predstavljanje drugog izdanja knjige “Izmišljeni neprijatelj – Cazinska buna 1950.” autora mr. Ahmeta Čovića iz Cazina.

    Knjiga je, kako je istakao 81-godišnji Čović, svjedočenje o vremenu u kojem je vlast izvršila nasilje nad vlastitim narodom, a jedna od žrtava bio je i njegov rahmetli otac, tada 30-godišnji Ale, koji je bio i među 16 osuđenika na smrt te među šest koji su i streljani.

    - Reklama -

    “U improviziranom vojnom suđenju, koje je trajalo od 22. maja do 6. juna 1950. godine na osam improviziranih sudskih procesa, osuđeno je ukupno 285 ustanika, od kojih je više od 50 posto osuđeno na vremenske od 14 do 20 godina zatvora, dok je 16 ustanika osuđeno i na smrt streljanjem. Među njima bio je i moj otac. Šest ljudi je strijeljano u Sarajevu, u Streljani Vraca, a među njima je bio i moj otac. Nažalost, tako je bilo. To smo sve, kasnije, saznali te predočili bosanskohercegovačkoj i svjetskoj javnosti”, naglasio je Čović.

    - Reklama -

    Drugo izdanje ove knjige, koje je izašlo ove godine, odnosno tačno 10 godina od štampanja njenog prvog izdanja, izašlo je i u vremenu kada je ponovno aktualizirana Rezolucija o osudi masovnog kršenja ljudskih prava civilnog stanovništva u Cazinskoj krajini 1950. godine i zločina počinjenih od strane komunističkog režima bivše Jugoslavije/Federativne narodne republike Jugoslavije, koju su historičarka Vera Kržišnik-Bukić i on sačinili još 2010. godine.

    - Reklama -

    Rezoluciju je već usvojilo Općinsko vijeće Cazina i Skupština Unsko-sanskog kantona, nakon čega je upućena na razmatranje i usvajanje Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine i Parlamentarnoj skupštini BiH.

    “Rezolucija treba da osudi ondašnji komunistički odnos prema narodu Cazinske krajine, a drugi je zahtjev da, nakon što se usvoji Rezolucija, donese zakon o rehabilitaciji žrtava i same Cazinske krajine. To nam je bio cilj”, kazao je Čović.

    Podsjetio je kako mu je posebno drago što je knjiga zabilježila i zeničku promociju, jer mu je Grad Zenica u kojem je živio do proteklog rata u BiH, za njegov dugogodišnji predan rad 1976. godine dodijelio tada i najviše priznanje – “Dvanaestoaprilsku nagradu”.

    “Sudbina je htjela, a i život je to opredijelio, da sam kao mlad čovjek direktno sa fakulteta došao u Zenicu. Zaposlio sam se i ostao živjeti. Radio sam na Radničkom univerzitetu, koji je tada bio zadužen da izvodi i nastavu za ondašnje zatvorenike zeničkog kaznenog doma. Tako da sam bio u prilici da više godina ulazim na kapiju Kazneno-popravnog doma Zenica i da gledam te ljude. Svaki puta kada bih ušao, vidio sam moje “zemljake” kako ošišani na “nulu”, vezanih ruku te u starom i ukrpanom odijelu ulaze i tu će ostati godinama. Neki su od njih radili u jami “Barbari” (današnja “Stara jama” Rudnika mrkog uglja Zenica), a jedan od njih mi je rekao: Radio sam tamo dok je jama bila duboka 200 metara, a dok sam ja još bio, produbljena je na 400 metara. Onda mu ja kažem da sam i ja, kao direktor Rudarske škole u Zenici, ulazio u tu istu jamu pa znam kako to izgleda. Eto, to je bila sudbina i moja i tih ljudi”, kazao je Čović, koji je godinama vrijedno prikupljao svjedočenja.

    Redovni profesor i šef Katedre za historiju države i prava zeničkog fakulteta prof. dr. Dževad Drino istakao je kako je zenička promocija ove knjige “čekala 10 godina od prvog izdanja”.

    “Knjiga govori o najvećoj poslijeratnoj mrlji u razvoju BiH, a to je represija državnih organa koja je preduzeta prema učesnicima te Prve seljačke bune u socijalizmu, kako je kasnije dobila simboličan naziv. U samim oružanim sukobima ubijeno je 10 ljudi, a kasnije je, prema istraživanju Čovića, više stotina osoba osuđeno na 4.200 godina zatvora, od čega najveći dio na prinudni rad u Rudnik Breza i Rudnik Zenica. Takva je represija bila nezamisliva prema svim drugim učesnicima”, naglasio je Drino.

    Buna je izbila zbog “prisilnog otkupa, gdje je ljudima rezrezivan otkup u poljoprivrednim proizvodima koji oni, jednostavno, nisu imali niti su mogli proizvesti i steći višak poljoprivrednih proizvoda sa tako oskudnih dijelova, kao što je Cazinska Krajina”.

    “Represija je bila strahovita. Streljano je ukupno šest ljudi, a ostali su pomilovani. Deset je ljudi stradalo u oružanim sukobima na licu mjesta. Što je najgore, recimo ja sam uzeo Krivični zakon FNRJ u kojem ne postoji kazna prinudnog preseljenja, koja je ovdje bila primijenjena. Raseljena su cijela sela, cijele porodice”, kazao je Drino.

    Raseljeno je ukupno 711 osoba, od kojih najveći dio na područje općine Srbac, a porodica Ahmeta Čovića, istakao je Drino, živjela je na svinjogojskoj farmi u Srpcu. To je, dodao je, bio poseban vid “diskriminacije i maltretiranja žrtava”.

    “Knjiga je biografsko viđenje jedne priče o buni, o spontanom ustanku običnog čovjeka na Krajini protiv jedne represije i sistema. To je bila želja ljudi da se, jednostavno, izbore za neka svoja prava te da se popusti ta priča o otkupu. Da se, jednostavno, oni ljudi koji su bili razočarani šta se sa njima radi i kako se sa njima postupa, a koji su iznijeli rat i revoluciju na svojim leđima”, istakao je profesor historije u Općoj gimnaziji Zenica Hikmet Krkalić.

    Mnogi raseljeni nikada se više nisu vratili u svoja sela, a porodice se nisu dugo godina mogle oporaviti od nepravde koja im je načinjena.

    Promotori knjige bili su još i dr. sc. Taib Spahić i doc.dr.sc. Mirza Džananović, koji su bili i među recenzentima ove knjige.

    Zenica
    overcast clouds
    8.7 ° C
    8.7 °
    8.7 °
    76 %
    1.8kmh
    99 %
    uto
    15 °
    sri
    15 °
    čet
    9 °
    pet
    11 °
    sub
    11 °