500 zaposlenih u RMU Zenica nema nikakve informacije kada će zvanično rudnik biti zatvoren, ali ni kada će im biti uplaćeni doprinosi za proteklih 16 godina. Gašenje prvog rudnika mrkog uglja u BiH, kažu rudari, isključivo ide na štetu onih koji su decenijama duboko pod zemljom izvlačili rudu.
Penziju su zaradili, ali nijednu marku do sada nisu dobili jer im staž nije uplaćen. Godinu dana je Vlada FBiH ostavila na čekanju čak 45 zeničkih rudara koji su stekli uslove za penziju, sa tugom pričaju njihove kolege ispred rudnika. Neki od njih su bolesni, neki su sa invaliditetom. Država ih je ostavila bez ikakvih primanja i primorala na teško preživljavanje. Dok se Senid Dizdarević priprema za odlazak u penziju krajem ovog mjeseca, ogorčenost zbog sudbine njegovih kolega postaje sve glasnija. Vrlo je izvjesno da će i sam dugo čekati.
“Mi imamo tu ljude koji su invalidi. Ima čovjek koji je izgubio ruku u jami i on treba u penziju… od čega će on živjeti? Normalno da sam zabrinut, godinu dana čekati da ti neko uprati ono što si zaradio pošteno… lako je njima gore imaju dobra primanja I svi žive dobro”, ističe Senid Dizdarević, rudar.
Od resornog federalnog ministarstva i Vlade čekaju tu informaciju sa konkretnim datumima. Trenutno ne znaju ni kada će rudnik biti zvanično zatvoren. Iz ministarstva danas bez odgovora na upit N1.
“U naredna dva-tri mjeseca kada izvučemo sve što je interesantno za rudnik Kreka da se tamo stave na raspolaganje, ne znamo kad će biti zbrinjavanje ljudi. Hoćemo da znamo: kada ćemo penzionisati ljude, kada će biti Zakon o zatvaranju rudnika, kada će biti operativna sredstva za uplatu staža za sve radnike RMU Zenica?”, poručio je Nedžad Duraković, predsjednik sindikata radnika u jami Raspotočje u RMU Zenica.
Dok se već priča da će njihov rudnik postati muzej, a samim tim i da su oni prošlost, rudari muku muče sa neizvjesnom svakodnevnicom. Alija Selman je, priča, proteklih deset godina sa zaprepaštenjem pratio kako se rudnik uništava. Nekada je rudnik, ističe, bio zenički ponos i okosnica razvoja. Nije mogao ni zamisliti da će biti dio posljednje generacije ovog rudnika.
“Gašenje rudnika je u to vrijeme graničilo sa nemogućim. Rudnik je imao svoje hotele, dobro stajao, imao ulaganja po planinama, tako bila široka proizvodnja da niko ne bi ni pomislio da se može to desiti. Ali eto… svemu dođe kraj, pa i rudniku”, Alija Selman.
“Rudar je sada na margini, znači… najniži čovjek koji zarađuje za njega nema para, oni koji ne zarađuju (administracija) za njih ima. Nema za nas, da li je to tako da bi se evo ugasili. Danas ići u penziju… imaš neku radost, a onda poslije mjesec shvatiš da si na ulici”, Bahrudin Čoloman.
Zeničke rudare tako umjesto sigurnosti, dočekuje surova realnost. Oni koji su hljeb zarađivali sa lopatom i krampom u ruci, osjećaju se odbačeno i prevareno. Ranije su im iz resornog ministarstva objašnjavali da je sve do procedura odobravanja kreditnog zaduženja kod Svjetske banke.
Zenički rudari u penziju ne idu uz pjesmu i priznanje, kao što je to nekada bilo, nego u neizvjesnosti i borbi za ono što su stekli radeći u mraku jame. Ostavljaju opremu, osjeti se gorčina jer ugalj se ovdje više neće kopati, ali će se sramota zbog načina na koji vlast ove ljude ispraća – dugo osjetiti na površini.
