Pariz danas ponovo postaje centar svjetskog tenisa. Počinje Roland Garros, turnir koji godinama nosi posebnu težinu čak i onima koji tenis prate samo tokom Grand Slamova. Međutim, ovogodišnje izdanje već prije prvog servisa djeluje drugačije od prethodnih.
Prvi put nakon dugo vremena Roland Garros ulazi bez jasnog velikog rivalstva koje je posljednjih sezona nosilo muški tenis. Nema novog sudara Carlosa Alcaraza i Jannika Sinnera, nema priče o tome može li Nadal još jednom preživjeti parišku šljaku, a Novak Đoković više nije čovjek oko kojeg se sve vrti. Umjesto toga, cijeli turnir ulazi u atmosferi jednog pitanja – može li iko zaustaviti Sinnera?
Italijan danas djeluje kao igrač iz neke druge dimenzije. Pet Masters titula zaredom, niz pobjeda koji traje mjesecima i tenis koji trenutno nema mnogo rupa. Čak i oni koji inače izbjegavaju proglašavati favorite sada otvoreno govore da je ovo “Sinnerov turnir za izgubiti”.
Ipak, Roland Garros je turnir koji često kazni one koji prerano podignu pehar u medijima.
Pariška šljaka zna biti spora, teška i psihološki brutalna. Ovdje mečevi ne završavaju za sat i po. Ovdje jedan loš gem može potpuno promijeniti tok turnira. Upravo zato ni ove godine ne treba prerano otpisivati Novaka Đokovića. Možda više nema kontinuitet kao ranije, možda fizički nije dominantan kao prije pet ili šest godina, ali iskustvo igranja velikih mečeva i dalje ga drži među najopasnijim igračima svijeta. Posebno na Grand Slamovima.
Zanimljivo je da mnogi ovogodišnji Roland Garros vide i kao simbol promjene generacija. Nakon ere Federera, Nadala i Đokovića tenis prvi put izgleda kao sport koji zaista pripada nekom novom krugu igrača. Sinner je već sada lice te promjene, a iza njega dolazi cijela grupa tenisera koji čekaju svoj trenutak.
Među njima se posebno izdvajao Arthur Fils, mladi Francuz kojeg su domaći mediji vidjeli kao moguće najveće iznenađenje turnira. Međutim, neposredno pred početak stigao je hladan tuš za domaću publiku – Fils se povukao zbog problema s kukom. (Reuters)
I upravo takve stvari najbolje opisuju Roland Garros. Dvije sedmice tenisa u kojima planovi, forma i prognoze često vrijede samo do prvog ozbiljnog meča.
U ženskom dijelu turnira situacija je potpuno drugačija. Dok kod muškaraca svi gledaju prema Sinneru, kod teniserki gotovo niko nema hrabrosti izdvojiti apsolutnu favoritkinju. Sabalenka, Świątek, Gauff i Rybakina djeluju kao igračice koje mogu otići do kraja, ali isto tako i ispasti mnogo ranije nego što se očekuje.
Možda je upravo zato ovogodišnji Roland Garros toliko zanimljiv. Ne zbog sigurnih priča, nego zbog osjećaja da tenis ulazi u novu fazu u kojoj se hijerarhija tek formira.
A Pariz je uvijek bio najbolje mjesto za početak novih teniskih era.
